važno je pronaći stablo

I kad se zaputite 

na običan izlet

ili samo u šetnju,

nećete se smjestiti

posred neke ledine,

na vjetrometinu,

nezaklonjeni,

izloženi,

nezaštićeni.

Uvijek stremimo pronaći neko stablo.

Svoje stablo.

Instinktivno ga biramo,

nećemo ispod prvog

na koje naiđemo.

Kad osjetimo 'svoje' stablo,

zastanemo

uz inzistiranje,

možda... ne znajući zašto baš dotično,

nebitno je - sami smo ga odabrali.

Znači nam taj

zaklon,

sigurnost,

odmah pod njim stvorimo

dom,

gnijezdo,

utočište,

vraćamo mu se,

osjetimo pripadnost.

Sigurno smo procijenili

da je stameno,

da se možemo osloniti

kada posrnemo,

kad se umorimo,

kad nam je dosta svega.

Netko ima potrebu da stablo

prilagodi sebi,

pa ga oblikuje

bilo da zadovolji svoje želje,

bilo da pokaže tko je glavni, 

bilo da drugima bude njegovo stablo privlačnije

ili zbog sudjelovanja

na nekom nevidljivom konkursu

u tom okrugu.

Stablo se ionako, naviknuto na nas

koji smo se ugnijezdili u podnožju,

među cvijećem i ljekovitim samoniklim biljkama,

donekle promijeni,

prilagodi se...

ili ga mi vidimo novim očima,

vlasnički ponosnim...

Prokleto je važno centrirati sebe

na jedan dobar način,

onaj koji nam najviše odgovara.

I odabrati svoje stablo.

Postoje stabla i stabla,

svak odabire sebi najbolje 

uporište,

inspiraciju,

poticaj,

a toliko toga može

'glumiti stablo'...

dovoljno snažno,

s korijenima koji se ne daju

olako iščupati,

dovoljno gusto

da ne pokisnemo,

dovoljno prozračno

da nam dopre sunčeva svjetlost,

gdje uz pjev brojnih ptica

iz najdraže krošnje

uvijek pronalazimo

svoj

mir.