a good year

Puno sam razmišljala

bi li mogla opstati

i uživati život

daleko od gradske vreve...

imam li sposobnost opuštanja

i prepuštanja jednostavnosti

idiličnog života na selu,

među vinogradima, recimo...

da li mi je potrebno urbano zabavljanje

koje servira grad

ili se snažno potakne

kreativnost koja nadahnjuje,

ispunjava,

uveseljava,

smiruje

momentom preseljenja u vinarski kraj...

osjećam li veću toplinu,

udobnost,

dragost,

od strane ljudi

koji su poprilično drukčiji

od ovih koji me okružuju...

a imala sam sreću upoznati ih,

družiti se s njima,

biti njihov dio,

osjetiti ushićenost nekom zaboravljenom

vrstom života,

koju srećemo po knjigama,  filmovima...

Jednom sam podijelila

ta svoja razmišljanja

s osobom s kojom sam

dijelila stol i postelju.

Nakratko sam oduševila idejom,

a onda ipak shvatila da ne posjedujemo

istu kolekciju zanimacija

koja bi bila dostatna za život

u kući s trijemom

usred pitoresknog vinarskog kraja.

Iako je riječ o području koje pruža

sve moderne uvjete,

a izgleda kao scena iz filma,

francuskog, talijanskog, možda španjolskog,

iako te dobar terenac odvede

hitro do kazališta, ako ti baaaaš pofali,

iako s aerodroma u blizini

direktno stigneš u ušminkanu metropolu,

iako si dok trepneš okom

u najfinijem restoranu,

iako omogućiš sebi shopping vrlo lako,

iako u rustičnoj kući imaš

radnu sobu sa svim elektroničkim čudima

bez kojih, recimo, ne možeš zamisliti

ni jedan jedini dan...

Idiličnu scenu o kojoj sam maštala,

koju sam zamišljala i priželjkivala

kao stalnu adresu,

imala sam uživo svake godine,

na određeno vrijeme.

Kad sam jedne godine 

proboravila neko vrijeme

sama

 u tom okviru,

sretna

i potpuno ispunjena,

donijela sam siguran zaključak o tome

da li bi tu mogao biti

moj dom...

via madymeow