kupanje u suton

Proteklo ljeto bilo je čudno.

Pohodila sam dvije bolnice.

Otac.

I pretumbala sam svoj život.
Izmijenila scenarij, žanr, status, ritam, sebe.
Iznurena sam bila fizički i psihički.

To je u najkraćim crtama.
U ostatku epa ostaje milijun događaja,
na koje se sažeto osvrćem u svojoj glavi,
zakljućujući da sam jaka.
Izdržljiva.
Žilava.
Premda se sada čini
da ne bih mogla
ponoviti isto,
prava je istina da zaista
možemo puno više no što mislimo...
A jednom kad nas gurnu u more
ili sami skočimo,
imamo jednostavan izbor:
plivati do druge obale
ili se utopiti!
Jasno da lamatamo, plivamo, ispljujemo progutano i udišemo glasno između gušenja
nastavljajući instinktivno dalje.
Pa, preživimo.
Ipak izgleda da nije riječ o hrabrosti,
kako se to čini u prvi mah...
Tog ljeta sam se kupala samo u predvečerje.
Kao da sam sišla s uma.
A, nisam.
Nisam mogla smisliti naporno sunce
koje 'piči' u tjeme
do srozavanja krvnog tlaka,
razdraganu ciku turista,
eventualnu košticu breskve koja je zaostala u uzbibanom plićaku,
kokosovo ulje koje dolazi s povjetarcem
od usjajenog tijela zdesna,
pršteću energiju koja titra svuda naokolo
potaknuta vrelinom podneva.

Zato...
kad bi sunce najavilo skorašnji odlazak,

bila sam na mjestu odigravanja
te predstave.
Preko zapadnih brdskih vrhova,
nebo bi postalo rumeno,
na onaj istočnjački način,
samo bez đunki na horizontu.
Zapadnjačke brodice koje su se vraćale
prema svojim marinama,
pretvarale su se u svoje sjene,
nejasne i dovoljno daleke.
Nestali su Livingstoni s neba
i s morske površine.
Ja sam koračala hitro kroz bijeli ekskluzivni klub
koji se još nije pretvorio
u poprište tjelesa i žamora
uz decibele koji oštećuju slušni aparat.
U hodu bi već skidala japanke,
raspuštala kosu,
bose su noge osjećale najprije bolnobijeli
glatki pod
diskoteke na otvorenome,
iznad glave su svjetlucali raskošni kičasti chandelieri
koji su okačeni na drvenom gredama,
izgledali nestvarno,
separei pored lepezastih palmi
otkrivali su svoju unutrašnjost
kako bi se tanke bijele zavjese
napuhale i razmakle,
mada nije bilo povjetarca,
samo predvečenji zrak
nešto niže temeprature,
još uvijek pustinjske.
Crveni nokti na nožnim prstima
dobili bi novu pozadinu,
  topli kamen,
rupičast i nježno hrapav,
prirodniji od klupske bjeline.
Gotovo sama
stajala sam ondje,
 licem prema zapadu.
Brzinom metka bila bi razodjenuta,
kao da mi život ovisi o hitnom ulasku
u toplo more.
Bio je to moj spas.
Izranjala bih s osmijehom,
osjećajući da sam isprala
svu težinu dana,
da sam umivena i nova,
da mogu manje tužno završiti dan,
još jedan u nizu.
Iz toplote i blage mekote,
koju mozak pamti iz embrionalne faze
kao savršeno utočište,
izlazila bi tek kada bi
dostojno 
ispratila sunce,
osjećajući se gotovo svečano.
I nimalo mi ne bi dojam pokvarila 
vrela unutrašnjost Punta,
muzika koja podcrtava realnost,
neki nevažni likovi
koje bi čekala dok prehodaju zebru,
miris pržene ribe u haustoru,
preglasni televizor koji dopire
iza susjedovih vrata.
Ulazila bi u svoj divan dom,
koji odudara od svega skupa,
koji je vanvremenski.
Produžavala sam odmah
na sasvim drugi kraj rezidencije,
do terase koju čuva stoljetna palma,
mokra i smirena,
gdje bi sebi začinila večer
na neki od načina
koji su ulijevali nadu
da je sutra
svakako novi dan
i da me još toliko toga čeka,
osjetila bih uzbuđenje
i novu energiju,
dok su mi kapljice mora klizile iz kose
niz donji dio leđa
i onda stvarale lokvicu
na ugrijanim rustičnim pločicama,
a ja nisam marila...
Blaženo bilo more,
svaka velika voda,
koja odnosi naš umor
daleko
i nije nam uopće stalo
da saznamo
kamo.

google images