datiram iz pretprošlog stoljeća

Kad nemate baš nešto posebno u planu,

poput cirkuliranja zatvorenim shopping centrom,

ne biste li pokušali razvlačiti

gipke, rastezljive, glatke, sjajne jufke za pitu..?

Ne mora biti posred livade,

ni u dvorište ne morate sići,

ostanite u svojoj kuhinji,

pazite da nije propuh

i usvojite ovu vještinu,

na zadovoljstvo svih oko vas!

Dvorište...

spomenula sam riječ

koju davno

nisam spomenula.

Tko još koristi dvorište pred kućom?

To je ono mjesto gdje brzo prođemo,

gdje parkiramo kola,

gdje nevoljko sretnemo susjeda.

Klofa li još neko tepih na očigled

ljudi s iste adrese,

koji, također imajući vremena,

dokono promatraju svijet,

naslonjeni na svoj prozor?

Živi li itko na zraku,

igraju li se djeca pod nebom 

gdje nema wirelessa,

čita li tko knjigu na klupici,

primjećuje li netko proljeće izbliza!?!

Nekad sam živjela

u velikoj kući

s ograđenim vrtom,

djecu sam odgojila na taj način.

Nadisala sam se za idućih nekoliko desetljeća.

Sada bih opet malo nadoknadila kisik.

Garaža.

Postoje li još ljudi

koji aktivno rabe

svoju garažu,

a nisu penzioneri?

Oni koji u specijalnim prikladnim odorama

najmaštovitije sklepanim,

peru i glancaju svoje limene ljubimce

ili rade neki koristan posao,

bave se hobijem na spori način,

cjelodnevno,

vikendom...

Drvarnica.

Sa svojim mirisom.

Tamno mjesto koje se osvijetli

pritiskom na izbočeni prekidač

starinskog tipa,

a gdje se čuje meškoljenje nekoga

tko svako jutro siđe

tamo ispod zemlje

kako bi izrađivao makete brodova,

gradio Eiffelov toranj od šibica,

popravljao tranzistor

ili ženinu cipelu.

Kao da datiram iz pretprošlog stoljeća...nevjerojatno.

Iván Slavinsky