Nebo je bilo stockholmsko danas u vrijeme ručka.
Nismo ni slutile da se sprema filmska oluja dok smo, Prvorođena i ja uživale u jelu, obasjane svjetlom naših bezbrojnih lampi koje su bacale senzualan odsjaj na naš dnevni obrok, jer je bila nastupila olujna noć usred dana.
Definitivno najbolji glazbeni urednik je na Radio Sljemenu, pa smo via Max TV, s užitkom se prepustile čarobnim ritmovima savršeno odabrane glazbe.
U ime dobrog raspoloženja na stolu je gorila svijeća, a bogme i cvijeće smo imale.
Bile smo svjesne nekog dobrog ozračja, čak je i konverzacija pratila ležernost i zadovoljstvo.
Sve do jednog trenutka.
Kojega, zapravo nismo odmah postale svjesne.
Nadoilazilo je...najprije kod jedne, pa kod druge.
Glazbeni urednik se razmahao u doba ručka, vrlo vjerojatno potaknut prvim snijegom u metropoli, te nas uzrujao nenamjerno...
Čini mi se da sam prva glasno primijetila 'situaciju', no onda se Prvorođena nadovezala i nije nam bilo kraja.
Prestale smo jesti, a do pola smo bile stigle. Isprva su komentari bili slabašni, pristojni, uzgredni, a onda je provalila lavina koja je dovela do salve smijeha s pravim suzama, do super zabavnog doživljaja...
Jeste li ikada pokušavali jesti normalan obiteljski ručak, radnim danom, uz eksplicitno dahtanje Jane Birkin i Sergea Gainsbourga??? Jasno, pri više nego dovoljno naštimanim decibelima... Svakako probajte!
Ili...barem 'pristavite' njihovo vođenje ljubavi, pa dok slušate, zamislite ručak mene i moje kćeri (23) zorno.
Isplati se.
Usred dvanaestog zalogaja otprilike, zastala sam sa žvakanjem jer me 'je t'aime, je t'aime
oh, oui je t'aime'... omelo.
Prevrnula sam očima u ogledalo iznad stola i nastavila gutati.
Stavljajući u usta idući zalogaj, odjednom me zaustavilo 'comme la vague irrésolu je vais, je vais et je viens entre tes reins je vais et je viens'.
Kad sam progutala, došao je dio uzdisanja fantastično stvarnog, te sam se odlučila napiti.
Shvatila sam da me Prvorođena gleda iznad svoje čaše.
Začula sam njezin glas: - " Mislim stvarno, kao da su tu izad nas na kauču, u dnevnom boravku...trenutak nisu mogli izdržati".
Potvrdila sam, jedva nadjačavajući zanosno soptanje: - "Nevjerojatno...i meni se čini da su tu pored nas..."
Shvatila sam da je urednik pronašao produljenu verziju, jer je trajalo i trajalo i trajalo... beskonačno i sve to jače.
Prvorođena: - "Dođe mi da se okrenem prema kauču i ono se kao uviđavno obratim 'oprostite vas dvoje, ne želim vas prekinuti, ali (malo jačim glasom), može li to malo tiše!?!"
Ja kroz smijeh: - "... pokušavamo ručati."
Prvorođena: - " Nekako ne mogu jesti. Neugodno mi je. Ja jedem, a oni..."
Dodajem poluozbiljno: - "Stvarno su glasni..."
Odgovara, umirući od smijeha: - "Uzrujala sam se!"
Brišem suze: - " I ja..." , prekine me 'oh mon amour...'
Keže mi ona: - "Nikad nisam shvatila u kojoj prilici se sluša ova pjesma...nekako ni kao poticaj, a ne znam ni kad bi je sama slušala...iskreno."
Kažem, osjećajući se stiještena između pripijenih, klizavih Jane i Sergea: - "O, moj Bože, hoće li više..?"
Prvorođena kaže: "Umorila sam se...nekako...Ovo je najduža verzija, gdje li ju je samo pronašao?" , pa nastavlja -" Zamisli da se voziš u autu s nekom neprisnom osobom, a to je jedina stanica koja se dobro čuje!?! Pa, pokušavaš zapodjenuti razgovor..."
Nastavim: - "...da ih nadglasaš!"
Nekako smo stigle do ekstaze na 3:56, sačekale kraj i onda odahnule obje.
Nije nam, se više jelo.
Bilo je naporno, smiješno, duhovito, imale smo zorno pred očima sliku para koji se obljubljuje iza naših leđa, u pozadini.
"Sad nam još samo fali postkoitalna cigareta, da 'prostiš...."
Napomena: nemojte pokušati ozbiljno ručati jednog sasvim oblačnog dana uz glasne taktove ove pjesme, uz njihovo uzdisanje, u društvu obitelji.
