kad imaš splitske potomke

Prekjučer. Moj salon. Razgovor via Skype.
Ja na 'beige' kauču, sin na ekranu, sestra mu taman pristigla i stoji na nogama iza kauča i sudjeluje raznježena što vidi brata.
On nam pokazuje krvavo oko, zeza se tipično splitski, totano ozbiljnim tonom i seriozne face "ma, znaš da uopće ne 'vidin' na ovo oko, ali valjda će proći, siguran sam da će mi se vratit' vid", pa tek onda na naše 'zbljuvnute' face ide smijeh i objašnjenje da ga doktor prati.

Isječak konverzacije:

sin: i tako bio Bazsy kod mene... to kad je došla policija da je muzika preglasna...možeš misliti, preglasna, a s laptopa!?!

(policija prvi put pokucala na vrata njegovog novog stana sa: "Sir, your neighbours complained about loud music, they said they're affraid to come and tell you that by themselves")

mama: ok?... hahahaa

sin: i vrata od stana su bila otvorena jer je Bazsy... pušio, bili smo taman pojeli, 'natukli' se' ka pasi'


sin nastavlja: ono, zapalio je 'duvan', opustili se, taman umorni doputovali s turnira.

sin opet nastavlja pomalo zbunjeno: Bazsy je pušio...

mama: čula sam,majko moja, ok,Bazsy je pušio i..?

sin: dooobro, ajde, znam te majki....(smijeh)

mama: šta sad?

sin: 'znan' šta ti je na vrhu jezika, ali se praviš ono ka' ja sam cool (smijeh)

sin i dalje, sam od sebe: OK, ajde, ok... i ja sam 'zapalija' jednu, odnosno dvije, eto!

sestra: nitko te ništa nije pita' Gorane (smijeh), ne mogu 'virovat' šta je Amerika učinila od tebe...ono, iskreno, sve šta na umu to.....

mama: ne moram te ništa pitati. čujem ti glas. i samo mislim koja je od tri stvari, ili si dodatno mutirao ili si urlao na utakmici ili ponovno pušiš

sin: nije, majko. kunem ti se da ne pušim više. ne bi moga'. u bazenu sam brz ka' metak, bez napora, nikad nisam 'bija' u ovolikoj snazi, znači nikad! uz ovolike treninge i napore ne pada mi na pamet...znaš šta znači n a   p a m e t !!!?

mama: o ostalom pušenju neću ni pitati... dobro,ispričaj mi do kraja to s policijom?

sin inzistira: ali, majko, moram ti reći...stvarno ne pušim više, ne znam ako tu i tamo zapalim jednu ili maksimalno dvije, ono kad je 'situacija'. rekao sam da ti se kunem! moraš mi 'virovat'..

sestra: Gorane,'ko te šta pita, čovječe!?!

sin: evo...(smijeh) ako lažem neka se...neka se...neka se evo Mia sruši tu iza kauča, eto!

BUUUUM! Mia se sruši na pod i nestane ispod kauča!!!! Nema je više! Pad za 'Oscara'!


sveopći smijeh!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Mia ustane, cerekajući se.

otvorite vrata svoja

Studeni je mjesec koji je savršeni uvod u blagdanski prosinac. Vrijeme je da pretvorite vaš dom u divotno mjesto druženja, okupite drage ljude. Zaboravite restorane, skuhajte sami sve, stolove bajkovito osmislite, svu svoju maštu upotrijebite u organiziranju pamtljivih happeninga u vlastitom salonu. Sigurna sam da ćete se od svega toga osjećati i sami fenomenalno!

nešto posve osobno

Život je sastavljen od uspona i padova, pri tome se uopće ne mora raditi o krucijalnim događajima, već i sasvim mali događajčići pretvaraju bonacu u valovito more.
Jučer popodne me zalio jedan val i na tren sam se nagutala mora, nakon što sam fantastično otplivala 'svoje' prethodne dane. Izronila sam i baš kad sam djelićem mozga uspaničeno promislila hoću li se moći održati na površini, zaboravljajući na rad ruku i nogu, pružena mi je ruka…
Isprva sam se nećkala da li prihvatiti ruku spasa ili ne, a onda sam je čvrsto i zahvalno stisnula i dopustila joj da me izvuče.
Povukla me je na obalu, na sigurnost, štoviše - reanimirala me.
Divan je to osjećaj, nezaboravan.
Krenula sam na spavanje, iskašljavanje mora je prestalo, disanje i rad srca se normalizirali.
Nedjelja je završila, utopila se nisam.




Danju živim u Europi, noću u Americi.
Živim ja tako u nekoliko svjetskih gradova. Reklo bi se, fantastičan sam primjer kako uspješno provoditi globalizaciju.
Možda me za nekoliko godina budu upotrebljavali kao živi primjer na interesantnim prezentacijama, barem popularni life coach stručnjaci, prema kojima sam ja skeptična.
Pristajem da me se navodi, čak i uz slike.


Nisam ni legla u svoj hrvatski krevet, kad se pomalo uključila Amerika…Da ne duljim, moj Sin je ovaj vikend u tri utakmice odigrane u dva grada dao jedanaest golova! Važno je spomenuti da se radi o – vaterpolu. Sunce materino…

Sinoć sam stigla samo do broja osam, tek u zoru sam primila na znanje još tri.

S osam golova sam konačno promislila da je vrijeme za san koji sam trebala, ali, avaj, moje žensko zlato koje je izašlo na 'date' s krajnje interesantnom osobom, stiže kući, praćeno iznenadnim pljuskom jačine izlijevanja vode iz 'lavora'. Mirna, južna noć se, u 'najlipšem gradu na svitu', jednim bljeskom munje i samo jednokratnom grmljavinom pretvorilo u monsunski doživljaj žešćeg tipa.

Kad god netko od potomaka pristiže sa svojih noćnih pohoda, bilo razuzdanog ili umjerenog tipa, bilo u pristojno Pepeljugino doba ili balkansko jutarnje, s prvim ptičicama koje nervozno počnu pjevati, vrlo kratko dođu do mog kreveta i šapnu 'živ(a) sam'. Uglavnom, čujem ja već ključ u bravi, ali kad vidim izmorenu spodobu najdražu na svijetu, koja me obavijesti da je sretno stigla, opustim se preostale sate do ustajanja.

Ne znam tko je bio inicijator ovih izlazaka od ponoći do jutra i čemu uopće to 'dokazivanje' da smo mi 'cool' do te mjere da možemo nadmašiti sve ostale narode u bančenju!?! Otkako su ilegalni taksiji počeli ordinirati i po jeftinijoj cijeni prevoziti mladost koja 'partija' bez umora, bezbrižno, ne vodeći računa o promilima s kojima bi neizvjesno odvozili sebe doma, ne moram ustajati iz kreveta i osobno ih kupiti u sumnjive 'ure' pred klubovima…to se zove olakotna okolnost…ali i to sam radila, mislim ovu noćnu 'šihtu'.

Šapat Prvorođene da je pristigla, povezan je sa slikom sretnih očiju koje su blistale u mraku i na moje pitanje 'je li bilo sve OK', ona me zamoli da dođem 'samo na tren' u kupaonu, poznato mjesto na kojemu se odvijaju mali noćni razgovori kada se za to ukaže potreba…

I onda konačno usnem zadovoljna do zore i poruke o kalifornijskoj sreći golgetera i p.s. dodatka 'ZNAČI, ne da su ti Facebook i blog ludinica, negoooo…..čitao sam i slušao i uživao odlazeći sve dalje u povijest objavljenoga, majkiiii'.

Jutros pijem kavu, nemam struje iz nepoznatog razloga, na meni maja 'Pacific Tiger's Mom', slavim sama sa sobom, ispunjena srca srećom potomaka i s mislima na onu ruku koja me sinoć izvukla na sigurnu obalu, spremna za svoj tjedan i novi siguran korak naprijed!

Na pamet mi pada noć posebnog privatnog tuluma u jednom klubu, uz ravnopravno ludiranje na plesnom podiju i zabavljanje do zore, kad smo 'u stilu Đontre' imali time of our lives', obrisanih granica relacije majka-potomci, u to ime pjesma koja je obilježila nezaboravan provod!

I 'ko mi šta more, 'ko nam šta more!?!

Evo, došla i struja, hura!

sreća. veća. najveća

Jučer sam imala jednu od sretnijih subota. Ništa senzacionalno, a opet sve se nizalo tako lako, perfektno, zabavno, sretno.
Neka se samo nastavi taj trend i mogla bih najaviti početak moje odlične faze!
Smjenjivale su se najrazličitije situacije, uklapale, prožimale i konačno sam navečer mogla ići na spavanje ozarena, čak i bez straha da će se osobni vrhunski puzzle poremetiti. Toliko je dobro bio sastavljen, toliko detaljan, toliko se pretočio u savršenu sliku da mi je ulio povjerenje kako ga ništa ne može pokvariti. 
U mojoj subotnjoj pratnji imala sam zanimljivu Prvorođenu, koja se kao light - motiv provlačila kroz opuštene sate, nenametljivo ih dijeleći sa mnom.
Ništa nismo morale, a sve smo mogle.
Svaka je, poštujući neovisnost druge, skladno dijelila zajedničke pauze naših privatnosti. Nije se kuhalo, jela se pizza. 
U 'grupnim' trenucima slušala se muzika glasnoćom i repertoarom potpuno odgovarajuća i nitko nije imao prigovor na to. Usput su se odvijali razgovori koji su nas nježno obavili u duetu, s razumijevanjem dvije žene koje se odlično znaju. 
Bile smo lijene, bile smo nasmijane, zaplesale smo ritualni ples u ime trećeg mušketira koji je na drugom kontinentu, ali kao da nije odsutan... jer - mušketiri su uvijek jedno srce, ma gdje se nalazili.
Kada smo iz razuzdanije plesne verzije, uskočile u otmjene 'kostime' crne boje i boje leda i usklađeno se odvezle do kazališta, samo smo potvrdile da nam upravo te suprotnosti koje sačinjavaju naš život izvanredno odgovaraju... na identičan način.

Ulazak u teatar, ustanovu koja nas istovjetno inspirira i senzualno djeluje na nas, nismo ušle s ulaznicama, kao sav pristojan svijet. Lijepa Flautistica nas je službenim ulazom uvela, dok su nam vrata otvarali muževni članovi orkestra podsjećajući u sumraku neodoljivo na 'Il Divo'. Odlično. Dostojno. Fini prijelaz iz vanjskog svijeta u svijet koji briše realnost i na laganim krilima vodi u svijet mašte, čula, doživljaja uz koje se zaboravlja upotrebljavati razum.

To volim. To volimo.
Lupkale smo stepenicama sudarajući se s kostimiranim figurama, dodirivajući se s plišanim kostimima sve do teških vrata, koja je otvorila elegantna Flautistica...
Ah, taj miris...miris bajke...
Stupile smo na pozornicu, s onu stranu ogledala. Bile smo Alise, među kulisama, praćene pogledima krhkih figura obavijenih oblacima tila poput nestvarne pjene. 
Prohodale smo bajkom, svaka s evociranom željom svojih djevojačkih dana da bude primabalerina na daskama koje život znače, do crveno zlatnog gledališta, do kićene lože, do naše pozicije gdje smo prestale postojati uz Giselle...
Naravno, da je bilo nekoliko trzaja iz ovozemaljskog svijeta. Neminovno je bilo u pauzi susresti članove tazbine, što s mojom biografijom nije čudno, nekada mi se čini da sam s pola kazališta u tazbinskoj ili rodbinskoj vezi,
naravno da smo imale i susret uz čudne komentare koje smo pristojno odslušale,
naravno da nam se obratila i pripadnica najsvježije nam tazbine, koja inače ne priznaje naše postojanje...
Ah, nitko mi nije mogao pokvariti čarobnu muziku Adolphe Adama, nitko nije mogao umanjiti snažan utisak koji je na Prvorođenu ostavio divan baletan kojega do sada nismo primijetile.

Kao što nam ništa nije smetalo da po izlasku iz kazališta, onako svečano, posebno, ispunjeno, razgaljeno raspoložene, prije ulaska u limuzinu ne skoknemo trenutak kupiti 'biže' (simultano prevodim: grašak) i malenu vrećicu od 5 kg krumpira, te još nekoliko sitnica koje nam trebaju za današnji obiteljski ručak - janjetinu s bižima.
Ima li što divnije od Mrs Chanel i Miss Lempicke koje uzvišeno i zaneseno komentirajući kazališni doživljaj koracaju prema parkiralištu, s krumpirima u rukama (koje uopće ne primjećuju) obuzete probuđenim čuvstvima netkom odgledanog baleta!?!
Dan je završio duuuugim razgovorom sa Sinom (20), koji je bio raspoložen unatoč umoru, koji je bio divno 'smotan' jer se ne sjeća kada je imao priliku govoriti hrvatskim jezikom, pa je prvi put zapinjao, smijao se tomu i čudio, pa smo onda pričali 'mix'.
On mi je udahnuo dodatno zadovoljstvo na kraju dana... Pričao je o utakmici koju je maestralno odigrao, o djevojci koje nema jer je otuputovala na svoj turnir, o njezinoj rodbini koja im pristiže iz Australije, raspitivao se o novoj gradonačelnikovoj frizuri, o splitskom HNK intendantu, ubacivali smo interne šale uz njegovo primjećivanje kako samo u Splitu možeš tako surovo se zezati i biti u najboljem redu, zapjevao mi je '...when I see your face there's not a thing that I would change
cause you're amazing
just the way you are' jer smo spomenuli moj 'hit dana', koji i on obožava...smijala sam se glasno - on ZNA pjevati!!!!!
Ali i potvrdio mi je da sve što sam ikad govorila u varijanti 'jezik do poda' ili 'dajboze da zapamte, trebat će im' - primilo seee! Jučer je to potvrđeno njegovom pričom kako je pozvao svoja dva prijatelja vaterpolista na - ručak!!!
Skuhao im je ručak i po opisu, bio je to više nego dobar i zahtjevan obrok (zadivila sam se!), a onda je servirao stol 'do detalja' i zapalio dvije svijeće.......'moooolim'!?!
Da spomenem, sin nije baletan, nego grdosija od sportaša, 'bećar' No 1, kojega je trebalo itekako zauzdavati u noćnom, raskalašenom balkanskom životu, ženama, ovome i onome....jel'!?!
Na osupnute 'vaterpolske' face pripremljenim ručkom, kazao im je 'da ne zaborave, gdje god se nalazili, nikada sebe ne zanemare i da, u skladu s mogućnostima nastoje tretirati sebe kao Ljude koji zavrijeđuju najbolje...i stoga nikad ne treba sebe hraniti s nogu, iznad sudopera...nego, tretirati se kao gentlemane!!!!' Dakleeeee...
Nakon što sam svoje vlastite riječi čula iz Kalifornije iz muških usta jednog dojučerašnjeg bahatog tinejđera, znala sam da sam svoj materinski posao odlično odradila!!!!!!
Dovoljno za sreću!?! 

p.s. I love you

Svjesni da je dopisivanje, kao takvo, olako prepušteno povijesti, ojađeni pokušavamo pronaći alternativu.

Ostavljanje porukica, barem..?

Sjetih se u isti mah i filma 'P. S. I Love You', ali i 'Tisuću i jedne noći'. 

Koliko vas dobije pisanu poruku osobnog karaktera, a koja nije lista za kupovinu nužnih namirnica, napomena da svakako danas predignete kemijski osvježen kaput, podsjetnik na izmjenu sata sastanka ili napomena da je popodne roditeljski sastanak i slično!?! 

Takvi su papirići uglavnom stresni, jer napominju na obvezu, ukoliko ne zazvoni 'reminder' s mobilnog uređaja, bez kojeg je život apsolutno nezamisliv. Ako se dogodi da izgubimo ljubljeni 'mob' ili se pokvari, mi smo bića bez ruku i bez nogu, ah...o drugim uređajima da i ne govorim. 

Koliko nam znači nekoliko osobnih riječi, koje neočekivano pronađemo, koje nam je uputila druga osoba, nebitno svrstavamo li je u kategoriju prijateljstva, ljubavi, roditeljstva ili poslovnu?

Puno.

Strašno puno.

Samo, to spada u raritet...

Nije važno 'imati mota za pisanje',

nije važno da je dugo,

da je 'krasopisano',

važno bi bilo da se - dogodi.

Kako smo neurotici koji jezde kroz živote baveći se serioznijim stvarima od 'gluposti', kao što je ova o kojoj razmišljam u ručkovno subotnje doba,

nemamo ni što reći porukicom koju bi ostavili nekome,

ostavili je samo zato da je ostavimo...

da pokažemo pažnju, da uveselimo nekome dan, da damo do znanja kako smo tu i kad nismo fizički prisutni, kako bi nekoga iznenadili ili sami sebe time oplemenili, osjećajući se dooobro!

Koliko je Gerry Kennedy olakšao, produljio svojoj udovici Holly osjećaj potrebne ruke ljubavi, dok proguta bol, dok se osovi na noge, dok shvati da ona i dalje postoji, svojim pismima koja su joj stizala i kad ga više nije bilo...pao mi je na pamet taj film...recimo. 

Ili kako li je samo umješno perzijska kraljica Šahrzād svojim pričama odgađala vlastitu smrt pričajući perzijskom kralju Šahrijāru priče, koje je vješto prekidala kada su bile najzanimljivije, intrigirajući ga tako da nestrpljivo iščekuje ostatak, ne ubije je i još je zavoli...

Nije vrag da mi ne umijemo niti malim porukicama nekome začiniti dan!?!

Samo se toga treba sjetiti i to je sve. Jednostavno i mogće.

(na slici: Crvenokosa)

Pila sam brzinsku kavicu prošli tjedan s jednom prijateljicom, koja je urnebesno duhovito pričala o svojoj maštovitoj, otkačenoj, divotnoj, crvenokosoj, prokleto bistroj i zabavnoj kćeri koja još uvijek bivstvuje u roditeljskom domu (znate li da na FB-u postoji grupa 'Moji roditelji još uvijek žive kod mene', čiji je član moja Prvorođena?) i koja ih 'izluđuje' svojim porukama koje ostavlja na najnevjerojatnijim mjestima po kući, bilo da ih upozori na ono što ju smeta, bilo da na miroljubiv način iskaže svoje mišljenje, bilo da ih nasmije... i onda shvatim koliko se cijela obitelj zapravo dobro zabavlja pronalazeći njezine duhovite poruke, opaske, primjedbe... skoro kao djeca koja pronalaze svoja Uskršnja jaja.

Ne, mi smo postali preozbiljni da bi tako nešto sebi dopustili!

A i nemamo živaca, jel'?

E, pa nije. Pouzdano znam da još uvijek postoje osobe koje su zadržale tu dragocjenu sposobnost da s vremena na vrijeme nekome tako uljepšaju dan, poklone toplinu koja otapa i najtvrđe,

pa i sebe 'mećem' u tu malu skupinu, podržavajući plakatiranje Crvenokose, kao i bilo koje male tekstove iznenađenja koji postoje samo da nam srce ugriju i radi ničega drugog!

giselle

Kad god se nađem u savršeno kompliciranom spletu okolnosti i ritmički budem odvučena u sferu koja nije dobra, ipak se, neki čudom, upali...lampica.
Lampica tada postaje reflektor koji jednim jedinim, ali snažnim snopom svjetla obasja rasplesanu figuru koja temperamentno i zaneseno pleše svoju solo točku na pozornici, nesvjesna da izvodi krivu koreografiju.

isadora duncan

Događa se to svakome, ne samo meni...jasno.
No, ja uvijek priznam.
Imam potrebu biti fer i prema sebi, kao plesačici u zabludi, ali naročito prema publici.
Moj ples ove vrste najčešće najžešće povrijedi mene...
Publika ili režiser uglavnom budu u boljoj poziciji, 'samo' razočarani, možda iznervirani, izostane pljesak ili povoljna kritika.
Ništa katastrofično.
Režiser me može lako zamijeniti boljom izvođačicom,
publika jednostavno napusti teatar,
kritičar se bravurozno obruši na apsurdnu izvedbu,
no zgrada kazališta ostaje netaknuta,
djelo koje se izvodi živi vječno,
a ni ja nisam nestala... izbjegavam nošenje šala oko vrata, mimoilazeći poznato davljenje.
Zahvalna sam na snopu svjetlosti koji me obasja svom svojom jačinom i koji mi ukaže ili da griješim ili da nema mjesta razmahanim improvizacijama ili da sam užasno pogriješila...nenamjerno.
I nije meni do improviziranja, nego mi je nekad onaj splet okolnosti s početka, možda malo pretežak...
Opravdavam se?
Da.
Kad smo kod kazališta...onog pravog. Moja prva asocijacija jest - utočište.
Mjesto koje je dovoljno kičasto da mi razgali dušu,
dovoljno divno da me prenese u drugi svijet,
dovoljno mirisno da me specifičan miris umiri smjesta i u potpunosti,
u dovoljnoj me mjeri obavija dramatičan crveni baršun koji me pretvori u uspravnu, strpljivu i nesebičnu Countess Olensku,
dovoljno je pozlate koja mi svojim sjajem majčinski pobriše neugodne bljeskove vlastitog života,
dovoljno je bajkovito da osjetim slast uranjanja u bajku uz uživanje otkriveno u djetinjstvu,
dovoljno je tu ili muzike da me regenerira od glave do pete ili dovoljno čisto izgovorenih riječi i smišljenih pokreta ukomponiranih u priču koja me nagna da mi usne stoje poluotvorene od zanesenosti, cijelo vrijeme.
Da, teatar je moj... spa.
Poznajem Majku i Kćer.
Obje flautistice.
Obje ljepotice.
Vrlo slične fizički, vrlo različitog temperamenta.

Divim se umjetnicima, volim misliti da imaju neki drukčiji život, lišen svakodnevnih prizemnih stvari.

Volim ih zamisliti kako nikada ne kuhaju gulaš, ne brišu slinavi nos djetetu, ne peru robu, ne čiste svoje kuće, ne obavljaju kupovine, ne voze...njih voze.

Premda znam da Majka i Kći sve to rade, volim ih zamišljati kako, kada ne sviraju večernje predstave odjevene u elegantne crne male haljine, sređenih frizura i noktiju, zapravo ... vježbaju u svom domu uz visoki stalak za note, pored prozora, uz blago napuhnutu laganu bijelu zavjesu, s punđama na glavi, s mekanim baletankama na bosim nogama, bez šminke na licu, ne treba im, lijepe su prirodno...

Kad ih tako zamišljam, odmaknem svjesnost prisutne fikcije, jer mi se ne da biti realna, normalna, želim biti filmska, odnosno kazališna. 

Majka i Kći kažu da je ovih dana u našoj splitskoj bombonijerici od teatra, balet Giselle... Idem. Moram.

Makar sama. Ili možda Moja Slika Mala ode sa mnom.

Trebam tretman.

Trebam kroz svoju reakciju, koju brižljivo skrivam od drugih, ako sam u pratnji u kazalištu, isprazniti nagomilane doživljaje. Moja reakcija je posebna - ganuće i suze, prave krupne i teško savladivo uzbuđenje i ponos u grudima... baš svaki puta kada zagrmi pljesak publike ja identično reagiram na aplauz, bez obzira da li je zaslužen ili nije. Taj zvuk i to u svakoj vrsti teatra djeluje uvijek isto na mene.

Nevjerojatno.

Moji najbliži to znaju.

Jedino objašnjenje je da sam u nekom svom prošlom životu nastupala...i ja...

srijeda

moja borba s južinom

ogladnili, vi na poslu?

Dijelim s vama, svoj ručak i famozno raspoloženje. Danas vrlo brzinsko kuhanje. Ženski ručak imamo nas dvije. To mi taaako odgovara. Taman dovršavam pohanje bukovača. 'Balancane' gotove. Salata isto. Crno vino. Kupovne 'kroštule'. Cappuccino, običan, s okusom vaniije ili čokolade?   

Vani kiša, u meni sunce.

country chic

...iako potpuno svjesna vijesti koje čitam ili komentiram s drugim zabrinutim ljudima, ne dam se.
Kao da je važno što imamo karikiranu Vladu, oni nas samo vode i kroje nam sudbinu, pih. Kao da je važno što benzin opet poskupljuje, ne'š ti.
Kao da je važno da će se Mužu srezati plaća u zavidnom postotku koji nagoni da se trenutačno pridržim za naslon stolice kako ne bih posrnula od iznenađenja, ma daaaj.
Kao da je važno aktivno sudjelovati u Sanaderovom igrokazu, 'eeeej.
Kao da je važno pratiti količinu rumenila na Polančecovim obrazima tijekom suđenja, neee.

Umjesto žalopojki, kojih je ionako previše oko nas, ja sam uvijek spremna da vas izvučem iz kaotične realnosti, pa da na nekoliko minuta zaronimo u jedan drugi svijet... samo malo.
Tko to sebi zna priuštiti, točno zna koliko nahrani dušu, odmori misli, objektivnije baci pogled na vlastite brige, barem ne zaboravi na neke lijepe stvari...
Nekoliko elegantnih, dekadentnih, interesantnih dana na ovaj način, možda bi vam povratilo izgubljenu snagu!?!

vodim vas u café germain

Cafe-brasserie CAFé GERMAIN u Parizu mogao bi biti odličan izbor ako osjetite potrebu da klasiku u sebi zamijenite alternativom! Bolje posjetiti stvarno ili virtualno ovaj eklektičan interijer i dobrodošlom se promjenom restartirati, nego tražiti prigodne proplanke gdje biste odveli mozak na pašu. 
Retro ambijent, jake nijanse žute, crvene, crne i bijele, 'pink' biljarski stol, detalj šahovske ploče na podu, te gigantska žuta skulptura koja predstavlja Sophie, prijateljicu francuskog umjetnika Xavier Veilhana, a koja se proteže kroz dvije etaže, čeka vas na adresi 25-27 rue de Buci u 6. arrondissementu, telefon je +33 1 43 26 02 93.

Znak raspoznavanja bit će knjiga 'Ljubav traje tri godine' pisca Frédéric Beigbedera, koja će stajati na stolu. Pridružite mi se, sjajno ćete se opustiti, uz ovakvu osvježavajuću promjenu.