Najintrigantnije mjesto za kasnopopodnevnu kavu - bizarni užitak

Premda ne govorim javno 

bilo što što pripada mojoj 

brižljivo skrivanoj privatnosti,

reći ću samo da sam prilično skršena već dulje vrijeme.

Riječ je o strogo obiteljskim stvarima,

koje doista ne trpe raspitivanja.

***

Daklem, ja takva, nastojim i dajem sve od sebe,

gurkajući svoju veselu narav 

i ostale pozitivne crte karaktera,

da sama sebe izvučem iz boli 

koju duboko nosim.

Ali, danas je to maestralno uradila 

moja dobra prijateljica,

na najneobičniji način, 

kako samo ona to umije,

jer ona je jedna od osoba 

kojoj je umijeće življenja 

vrlo poznato,

štoviše - kreira ga.

Kroz jutro smo se dogovarale 

za popodnevnu kavu,

tekstualnim porukama,

koje mi je ona tipkala

 među kompjuterima koje oživljava,

a ja iste dočekivala

 u svom domu.

Usaglasimo da će se naš susret

 dogoditi danas

i tada mi pristigne poruka s adresom,

na koju trebam doći:

*Hotel PAX, Put iza nove bolnice 10*

Uguglam ja PAX hotel, 

za koji nikada nisam čula

i koji me imenom nemalo iznenadio,

pa se grohotom nasmijem i oduševim:

riječ je o - kršćanskom hotelu koji prodaje mir!

Da.

Franjevci su se bacili u turizam, 

iznajmili poduzetniku dio samostana,

a sobe su prvenstveno namijenjene 

potrebama hodočasnika.

Pogled iz soba puca na pučinu,

s druge strane na trg 

pred crkvom Presvetog Otkupitelja 

u sklopu klerikata.

Mom odušeljenju nije bilo kraja!

Bila sam znatiželjna, 

smijala sam se ideji,

radovala se otkrivanju neke nove lokacije,

koja je tako divno u skladu

 sa Sorrentinijevom serijom koja je 

čisto remek-djelo

i moje omiljeno djelo,

"The Young Pope".

***

U hladnjikavom zlaćanom sutonu

vozila sam najprije

poznatim predjelima,

a onda krenula cestom 

za koju se činilo

da vozi - nikuda

... ili u nebesa.

Slijedila sam upute

i ugledala odvojak kroz livadu 

prema hotelu PAX.

Svi koji ste učili latinski,

a i vi šire kulture,

naravno znaju što ime znači.

Inače, naziv su odredili 

prema kraćem dijelu

 'Pax et Bonum',

kako glasi krilatica franjevaca.

Usred busenja i uredno asfaltiranog 

manjeg parkirališta,

pronađem mjesto za svoj 

crveni sportski autić.

a onda izađem u - mir.

Mir i tišina.

I nigdje nikoga.

Kao da sam tko zna gdje.

Gotovo u isto vrijeme,

stigne moja prijateljica,

noseći mi svježe maline 

na poklon.

Nakon što smo se 

protivno odgovornom ponašanju,

zagrlile,

priupitam je:

- Mislim, ovo je genijalno. Kao da nisam u Splitu uopće!?! Odakle ti znaš za ovo misto?

- Zbog toga šta je moj trener iznajmio teretanu ovoga hotela i imam večeras trening, tako ti ja znam za ovo.

- Ne moš virovat - smijem se. - Jel' trener svećenik ili?

- Nije. Normalan čovik - smijemo se spontanom opisnom izrazu - Ali, da vidiš ti ovo. Oni ti imaju svoju teretanu, ili se okupljaju na velikoj teraci iza, ma da ti vidiš koji su to lipi popići, zgodni, zdravi, jaki momci ka' ono s Pirellijevog kalendara.

- Kako znaš da su to fratri?

- Pa obučeni su bili u one kafene mantije. I masu ih je.

- Ma, daj?

-Eee...

Provela me najprije preko trga, 

pa smo uz zvuke pjevane mise, 

zavirile u crkvu, 

prepunu mladih svećenika, 

prošle kraj njihove teretane, 

kipa Svete Elizabete, 

uz crkvena zvona, 

i uz osjećaj da smo negdje 

u Italiji na putovanju,

pa preko šljunčane širine,

sjele za jedan od stolova

kavane koja je omeđena 

malim suhozidom

i gleda na masline.

Prije nego je stigla konobarica,

ugodan, divan, nestvarni mir,

naglo je prekinulo bučno lamatanje 

ogromnog helikoptera,

koji nas je skoro digao u zrak,

skupa sa sjedalicama,

dok smo gledali frizure pilota,

tu nadomak tjemena nam.

Naime, pored hotela je bolnički heliodrom.

To je bio isto jedan od događaja:)

Baš sve je bilo neobično,

jednako kao i kasnije nam 

prekinuta priča,

od strane uređene skupine

koja se stvorila 

za spojenim stolovima

i zapjevala složno

 "happy birthday to you"

dijagonalno od nas.

Prepoznala sam svog susjeda

u skupini,

onog koji je odrezao dugačku kosu,

kada je postao otac,

onaj koji izgleda 

kao da je prekjučer stigao

iz Belo Horizontea.

Prijateljica se čudila da uopće ima nekoga,

jer da je obično spokojno

ovo skriveno mjesto,

iza kojeg se prostiru netaknute livade,

na kojima će uskoro procvjetati kupine.

U malom ograđenom kutku kavane,

žive sitne kornjače,

koje su taman bile nahranjene 

svježim listovima salate.

Konstantno sam imala osjećaj 

kao da sanjam,

kao da sam u nekom 

meni nepoznatom gradu,

kao da me i nebeska ruka dotaknula

ili me barem utješno pogladila,

baš kako i trebam...

Kada smo se,

poslije duge kave,

pa male šetnje,

pozdravile,

prijateljica je otišla 

na svoj trening,

a ja,

 s malinama u ruci 

prema tihom parkiralištu,

stvorenom sred livade.

Prema meni je hodao crnac, 

najveći bilder kojeg sam uživo 

imala prilike vidjeti,

u crnim sjajnim kratkim hlačicama 

i  vrišteće 'pink' majici bez rukava.

Sav se sjajio i izgledao do te mjere 

nestvaran,

da sam već promislila 

da je fatamorgana.

Međutim, 

kada smo se potpuno približili,

raširio je najveći osmijeh ikada,

otkrio blještave velike bijele zube

i sa simpatijom i nekom doborotom

jednostavno rekao 

"Hello".

Odvratila sam ozarena 

kao da sam samog Boga vidjela

i potom se u čudu odvezla 

iz spokojnog raja

na svoju adresu.

Jedna od onih bizranih situacija

koje proživiš,

uvijek s nekim razlogom.

Klikni na muzičku pozadinu:

via H E R E