Premda ne govorim javno
bilo što što pripada mojoj
brižljivo skrivanoj privatnosti,
reći ću samo da sam prilično skršena već dulje vrijeme.
Riječ je o strogo obiteljskim stvarima,
koje doista ne trpe raspitivanja.
***
Daklem, ja takva, nastojim i dajem sve od sebe,
gurkajući svoju veselu narav
i ostale pozitivne crte karaktera,
da sama sebe izvučem iz boli
koju duboko nosim.
Ali, danas je to maestralno uradila
moja dobra prijateljica,
na najneobičniji način,
kako samo ona to umije,
jer ona je jedna od osoba
kojoj je umijeće življenja
vrlo poznato,
štoviše - kreira ga.
Kroz jutro smo se dogovarale
za popodnevnu kavu,
tekstualnim porukama,
koje mi je ona tipkala
među kompjuterima koje oživljava,
a ja iste dočekivala
u svom domu.
Usaglasimo da će se naš susret
dogoditi danas
i tada mi pristigne poruka s adresom,
na koju trebam doći:
*Hotel PAX, Put iza nove bolnice 10*
Uguglam ja PAX hotel,
za koji nikada nisam čula
i koji me imenom nemalo iznenadio,
pa se grohotom nasmijem i oduševim:
riječ je o - kršćanskom hotelu koji prodaje mir!
Da.
Franjevci su se bacili u turizam,
iznajmili poduzetniku dio samostana,
a sobe su prvenstveno namijenjene
potrebama hodočasnika.
Pogled iz soba puca na pučinu,
s druge strane na trg
pred crkvom Presvetog Otkupitelja
u sklopu klerikata.
Mom odušeljenju nije bilo kraja!
Bila sam znatiželjna,
smijala sam se ideji,
radovala se otkrivanju neke nove lokacije,
koja je tako divno u skladu
sa Sorrentinijevom serijom koja je
čisto remek-djelo
i moje omiljeno djelo,
"The Young Pope".
***
U hladnjikavom zlaćanom sutonu
vozila sam najprije
poznatim predjelima,
a onda krenula cestom
za koju se činilo
da vozi - nikuda
... ili u nebesa.
Slijedila sam upute
i ugledala odvojak kroz livadu
prema hotelu PAX.
Svi koji ste učili latinski,
a i vi šire kulture,
naravno znaju što ime znači.
Inače, naziv su odredili
prema kraćem dijelu
'Pax et Bonum',
kako glasi krilatica franjevaca.
Usred busenja i uredno asfaltiranog
manjeg parkirališta,
pronađem mjesto za svoj
crveni sportski autić.
a onda izađem u - mir.
Mir i tišina.
I nigdje nikoga.
Kao da sam tko zna gdje.
Gotovo u isto vrijeme,
stigne moja prijateljica,
noseći mi svježe maline
na poklon.
Nakon što smo se
protivno odgovornom ponašanju,
zagrlile,
priupitam je:
- Mislim, ovo je genijalno. Kao da nisam u Splitu uopće!?! Odakle ti znaš za ovo misto?
- Zbog toga šta je moj trener iznajmio teretanu ovoga hotela i imam večeras trening, tako ti ja znam za ovo.
- Ne moš virovat - smijem se. - Jel' trener svećenik ili?
- Nije. Normalan čovik - smijemo se spontanom opisnom izrazu - Ali, da vidiš ti ovo. Oni ti imaju svoju teretanu, ili se okupljaju na velikoj teraci iza, ma da ti vidiš koji su to lipi popići, zgodni, zdravi, jaki momci ka' ono s Pirellijevog kalendara.
- Kako znaš da su to fratri?
- Pa obučeni su bili u one kafene mantije. I masu ih je.
- Ma, daj?
-Eee...
Provela me najprije preko trga,
pa smo uz zvuke pjevane mise,
zavirile u crkvu,
prepunu mladih svećenika,
prošle kraj njihove teretane,
kipa Svete Elizabete,
uz crkvena zvona,
i uz osjećaj da smo negdje
u Italiji na putovanju,
pa preko šljunčane širine,
sjele za jedan od stolova
kavane koja je omeđena
malim suhozidom
i gleda na masline.
Prije nego je stigla konobarica,
ugodan, divan, nestvarni mir,
naglo je prekinulo bučno lamatanje
ogromnog helikoptera,
koji nas je skoro digao u zrak,
skupa sa sjedalicama,
dok smo gledali frizure pilota,
tu nadomak tjemena nam.
Naime, pored hotela je bolnički heliodrom.
To je bio isto jedan od događaja:)
Baš sve je bilo neobično,
jednako kao i kasnije nam
prekinuta priča,
od strane uređene skupine
koja se stvorila
za spojenim stolovima
i zapjevala složno
"happy birthday to you"
dijagonalno od nas.
Prepoznala sam svog susjeda
u skupini,
onog koji je odrezao dugačku kosu,
kada je postao otac,
onaj koji izgleda
kao da je prekjučer stigao
iz Belo Horizontea.
Prijateljica se čudila da uopće ima nekoga,
jer da je obično spokojno
ovo skriveno mjesto,
iza kojeg se prostiru netaknute livade,
na kojima će uskoro procvjetati kupine.
U malom ograđenom kutku kavane,
žive sitne kornjače,
koje su taman bile nahranjene
svježim listovima salate.
Konstantno sam imala osjećaj
kao da sanjam,
kao da sam u nekom
meni nepoznatom gradu,
kao da me i nebeska ruka dotaknula
ili me barem utješno pogladila,
baš kako i trebam...
Kada smo se,
poslije duge kave,
pa male šetnje,
pozdravile,
prijateljica je otišla
na svoj trening,
a ja,
s malinama u ruci
prema tihom parkiralištu,
stvorenom sred livade.
Prema meni je hodao crnac,
najveći bilder kojeg sam uživo
imala prilike vidjeti,
u crnim sjajnim kratkim hlačicama
i vrišteće 'pink' majici bez rukava.
Sav se sjajio i izgledao do te mjere
nestvaran,
da sam već promislila
da je fatamorgana.
Međutim,
kada smo se potpuno približili,
raširio je najveći osmijeh ikada,
otkrio blještave velike bijele zube
i sa simpatijom i nekom doborotom
jednostavno rekao
"Hello".
Odvratila sam ozarena
kao da sam samog Boga vidjela
i potom se u čudu odvezla
iz spokojnog raja
na svoju adresu.
Jedna od onih bizranih situacija
koje proživiš,
uvijek s nekim razlogom.
Klikni na muzičku pozadinu:
via H E R E
Obožavam vaš blog, divno pišete,👏👏👏
OdgovoriIzbrišiPišem iz svog gušta. Lijepo mi je uvijek kada nekoga uveseli taj mali trenutak. Hvala vam 😘
OdgovoriIzbriši