Jedan od najboljih osjećaja,
koji ti ostanu zapisani poslije na duši
onaj je kada nekome
pomogneš.
Svak to može.
Kada hoće.
Jednostavno i normalno.
Jedna osoba mi se požalila da je
u depresiji, osamljena, sva nikakava,
kako ni sama ne razumije
kako se baš toliko loše osjeća...
kako se baš toliko loše osjeća...
I, najjednostavnije što se u takvoj situaciji radi,
svakako je dovesti osobu kod sebe,
u rashlađenu, malko zamračenu kuću,
samo da tu bude,
da ti bude blizu,
da nije sama,
pa bez da išta ispituješ,
skuhaš jednostavni domaći ručak,
da je poslije nježno potjeraš
u sjevernu dječju sobu
na veliki krevet,
da se odmori
dok ti tiho posluješ po kuhinji,
do vremena za voće i kavu,
a onda joj začiniš dan zajedničkim gledanjem
odabranog filma,
pa sve tako opušteno
do kasne večeri,
makar zbog toga ne napravio svoj plan,
jer je dugo trajalo
i spava ti se od umora,
koji se neopazice navukao na tebe...
Vrijedilo je vidjeti
enormnu promjenu raspoloženja,
zadovoljstvo i osmijeh.
Uvijek to vrijedi.
Uvijek.
Uvijek!
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.