11. 07. 2020.

Neočekivani susret na ulici




Prije par dana sam trebala skoknuti do ljekarne,
dati uokviriti sliku koju sam dobila na poklon s drugog kontinenta,
i još kupiti par sitnica.

I odlučih to napraviti malo iza tri sata popodne,
onako potpuno mazohistički,
ali kada nema ni ‘pasa’ u tom dijelu grada,
jer nitko nije lud ići pješke po asfaltu koji se rastapa.
E, ali ja sam ta mustra!

I dok sam se sređivala u kupaonici,
promislim kako bih isto tako olako mogla skoknuti 
baš tako kako sam kostimirana po doma,
što je istinabog, krajnje neprikladno i za po doma.
U tom trenu, šminkajući usne pred ogledalom,
i prstima razbarušujući kovrčavu kosu koja pada 
onako kako joj se sviđa, puštena, do peta,
jer me bole gumice za kosu “od nerava”,
promislim:

"Ma, daaaj, ne moš tako izać',
zamisli da ti se desi situacija
kao onda kad si išla 
u zagušljivu seljačku poštu
na kraju grada,
 di si pod neonskim svitlom,
doooobro bezveznog izgleda, 
srela Patricka (pseudonim),
čovjeka iz prošlosti
i bilo ti je posli jezivo krivo 
kako si,
 valjda jedini put u životu,
izletila iz kuće
u neprikladnom izdanju
i to onom koji ide ruku pod ruku 
uz prirodno loš dan!"

Nasmijem se sebi,
dok sam razmazivala malo rumenila 
prema jagodicama,
pa uskočim u nonšalantnu,
no prikladnu garedrobu
i izađem
zaštićenog pogleda
iza tamnih naočala
 u vrelinu 
koja zahtijeva nailaženje na hidrant
koji prska vodu
na sve strane,
u kojoj se onda lokalna djeca
i ja s njima skupa hladimo,
dok nas mimoilaze klimavi kamioneti,
siromašne njujorške četvrti,
recimo.

Nakon fotokopirnice,
odem u ljekarnu, 
kupim potrebno,
dezinficiram ruke na izlazu,
otvorim staklena vrata,
zakoračim preko dvije stepenice
s oznakom 
"pazi stepenica"
desnom nogom
na ulicu
i začujem duboki muški glas
koji iznenađeno uzvikne:
"Reeeea!"

Ahahahahaaha...
umalo sam se onesvijestila,
ali sam se ipak 
umjesto skljokavanja
 glasno nasmijala
i prišla - Patricku! ! !

Patrick, odjeven prekrasno,
zavidno zgodan kao uvijek,
smije mi se
na četiri metra.
Priđem mu na dva!

Ispruži prema meni
ruku duljine preko metra,
i kaže mi, umirući od smijeha:
"Moramo držati distancu!"

Dodirnemo se šakama,
onako muškim pozdravom,
i počnemo razgovarati
u sjeni stabla 
koje raste uz ulicu,

Dakle, pričali smo više od sat vremena,
produljavao je parking uplatu.
Pričali smo najviše 
o naše petero djece,
koje dobro poznajemo oboje.

Iznenadio me
premda ga blisko i u dušu poznajem,
toplinom,
ispravnim,
razumnim, 
divnim emocijama 
i roditeljskim stavovima,
te zaključih kako je fenomenalan otac
i to mu i kažem, 
dirnuta.

On je mene već bio verbalno 
nježno pomazio komplimentom,
ali... i kazao mi 
jednu stvar,
koju je pomalo zamišljeno izrekao,
između naših ozbiljnih tema,
između smijeha i zafrkancije,
pa opet tuge zbog nekih usporedbi,
životnih činjenica,
sjećanja na druga neka doba...
dakle, u jednom trenu je zastao 
u našoj žustroj priči
koja se kotrljala bez prestanka,
dok su sati prolazili, 
i rekao ozbiljnim glasom:
"... taaako si vesela....!"
Odgovorila sam mu,
u toj nekoj stanci bez riječi:
"A, zapravo nisam."
Spomenuli smo kako rijetko srećemo sretne, 
nasmijane ljude,
kako je puno toga drukčije od onda,
kako su i naša djeca različitija od nas 
kada smo bili njihove dobi...
A moja sreća je bila osjetna,
samo zato jer mi je bilo drago što smo se sreli,
i što tako lijepo razgovaramo.
I još se razumijemo.
Što je također postao raritet.

Nakon rekordnog razgovora 
pod ogromnom krošnjom,
dodirnuli smo se 
na dva metra,
i nevoljko pozdravili,
jer ono... bili bi još nastavili do sutra,
vrlo vjerojatno.

Kada sam krenula od njega
niz ulicu
ususret nekom nazovi povjetarcu,
jer mi je barem malo zalelujala kosa
i donijela olakšanje od žege,
a on taman bio 
iza mojih leđa 
pri ulasku u svoja ogromna kola,
začula sam kako me kratko dozvao imenom.

Okrenula sam se prema liku
koji izgleda iz 
modnog časopisa,
koji mi je još jednom zaželio 
da mi 
baš sve bude sretno i dobro
i poslao poljubac!

Ma.......... što dodati!?!

Čovjek je u skladnom drugom braku,
zadovoljan životom, barem brakom.
I dok su mi navrle uspomene 
stare nekoliko desetljeća 
i doista dostojne filma,
bila sam sva 
rasterećene duše, laka, sretna, opuštena
i sa smješkom sam hodala dalje
 rastopljenim asfaltom,
zadovoljna što smo izmijenili 
najbolju energiju 
koju ljudi mogu jedan drugome 
pokloniti.
Od takvih se momenata
tka život,
i hoda se uspravnije,
a problemi se čine umanjeni
i manje bole.

***

Prilažem svoj današnji desert, kao ideju za vas, možda:

oguljena čvrsta hladna domaća sočna breskva,
mladi sir s agavini sirupom i par kapi ekstrakta vanilije,
jedan orah,
listić paprene metvice.



Moja nova slikica, stigla s ogromnom dragosti 
preko sedam mora i sedam gora,
da bi me usrećila, darujući mi vedrinu svaki dan nanovo:

Današnja jutarnja kava i razgovor su posve neometano tekli, 
jer su kavane prazne:

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails