bijelo

Osjetih potrebu za bijelom bojom...čistim linijama, minimalizmom u prostoru, instrumentalnom muzikom, bistrom juhom only, micanjem kose s lica i upletanjem u jednostavan rep, naklonosti prema životu Amiša, šund knjigama, šumom vjetra kroz visoke, rijetke borove...potreban mi je time out. Tko osjeti taj poriv, ima šansu reagirati, a tko pravodobno reagira, na velikom je dobitku.

Zašto još bijela boja?

Počasno podižem bijelu zastavu.

Zaključih da je to najmudrije što mogu napraviti...dići ruke u vis i predati se pred opsadnim stanjem u mom domu koje u suradnji s današnjom južinom djeluje gotovo razonorno. Ne, nije kukavički. Pametno je.

Zakačila sam podignutu zastavu da ne spuzne i odahnula. Bitno je bilo donijeti odluku. Dio tereta je nestao.

Ovo ljeto je čudno. Od aktivnosti ne mogu ni odahnuti, a nisam se čestito okupala.

Sada znam kako je to imati 'aktivno ljetovanje', za koje ja nikada nisam bila. Aktivno ljetovanje koje zadovoljava kriterij koji je valjda društvo ustanovilo i kako bi se održala razina moderne užurbanosti, odgovornosti prema ispunjenju zadataka, bla, bla, nije u skladu s mojim poimanjem provođenja ljeta.

Zato mene ne privlači 'đuskanje' na suncu Zrča uz DJ Tijesto i hektolitre alkohola.

Nije mi privlačno ni obilaženje obale biciklima i kampiranje.

Nije mi napeto ni obilaženje više ljetovališta odjednom.

A niti se ne bi sada trsila na Hvaru da sam Zvijezda koja se 'bidna' mora presvlačiti od jutra do sutra da bude u skladu s mišljenjima samoproglašenih modnih gurua, koja mora svojim gliserom ophoditi sve poznate glisere u okolini i sa svakim se umno popričati pazeći na dojam koji ostavlja kod paparazza i na kraju se mrtva umorna vratiti u svoju metropolu i pod hitno obnoviti boju u solariju da potvrdi svoje bivstvovanje na ljetnom odredištu. Ajme.

Vraćajući se danas s ribarnice (jerbo petak je i misleći na svoju baku spravljala sam slastan riblji ručak) pogled mi se, uznevjeren od brzog promicanja horda šarenih turista, na trenutak zaustavio na jednoj smokvi koja je provirivala iz kamenom ograđenog vrta. Hipnotizirala me ta kvrgava, jednostavna, iskonska ljepota, da sam se zaustavila i samo gledala, gledala, gledala još male smokve i hrapavo lišće koje može poslužiti u nedostatku donjeg rublja. Zanemarila sam sve unaokolo i instant sebe ispunila čeznutljivim mislima o sporom ljetu, daleko od vreve, buke, strke, rke, ke.

Hoda mi se bosa. Jedu mi se smokve. Hoće mi se ljepljivost ruku nakon njihovog branja. Odmara mi se u debeloj hladovini, uz knjigu ili gledanje u morsko plavetnilo. Slušaju mi se cvrčci i šum valova. Jede mi se riba s gradela, tone salate, breskve. Oblači mi se končani đemper nakon prohladnog noćnog kupanja. Ide mi se na ljetovanje u mom stilu.

via A Heart in Provence