Surprise Welcome Home Party

Sin se vraća s drugog kontinenta...

Diplomirao.

Pokupio sve moguće nagrade.

U sportu i na fakultetu.

Preživio odlazak u daleki svijet.

Naučio kuhati.

Cijeniti novac.

Brinuti se o sebi.

I o drugima.

Iskazati emocije bez srama svojstvenog muškoj populaciji našeg podneblja.

Suspregnuti balkanski temperament.

Razviti empatiju do neslućenosti.

Postao odgovoran.

Odrastao.

U iznimno dobrog čovjeka.

Na pucajući ponos svoje obitelji.

Nakon točno 27 sati putovanja,

sletio je u majčin zagrljaj,

tamo gdje palme rastu,

gdje nitko ne žuri,

gdje se ručak kuha svaki bogovetni dan,

gdje su zadržana neka pravila življenja 

po mjeri čovjeka, 

koja se karakteriziraju 

kao starinska.

Starinska ili ne - gode svima.

Nije ni slutio da 

nakon aerodromskog zagrljaja,

prepunog ljubavi 

i mirnog 'ćakulanja' za vrijeme vožnje do doma,

pitanja 'majko, šta ima za obid?'

... da ga čeka nevjerojatno iznenađenje,

veliko 

i divno!

Bilo mu je žao da osim 

oba roditelja, 

Maman 

i nećaka mu,

nije došla sestra,

koja ga uvijek dočeka...

Zabrinutost sam mu makla,

objasnivši da sestra, nažalost, radi i subotom.

No, sestra je ustrojavala dvadesetak 

najnajbližih srodnika 

i prijatelja

u našem domu,

koji se u par dana pretvorio 

u veselo dekorirani 

izložbeni prostor,

uz mirise kolača 

i svakojakih delicija.

S plafona je ta ista sestra, 

(strpljivošću časne sestre),

vješala ukrasne trake, balone 

i zavidan broj fotografija 

koje su prikazivale cijelo momaštvo Sina,

od otiskivanja preko oceana,

do uniforme diplomca.

Daklem, gosti su se zabavljali,

čekajući omiljenog Amerikanca,

s pićem u ruci,

komentirajući fotografije

i smijući se zgodama 

kojih su se prisjećali.

Iznenađenje je bilo dogovoreno u detalj!

Za to vrijeme,

mi smo mirno i bez žurbe parkirali 

u tiho subotnje rano poslijepodne,

pred kućom oivčenom čempresima,

iz koje nije dopirao nikakav zvuk,

jerbo - mediteranska siesta u tijeku.

S tri para prtljage,

koja premašuje sve dozvole,

(samo je gigantski ruksak imao osamnaest kg),

popeli smo se do duplih vrata 

našeg doma.

On sretan, miran, umoran, opušten - blažen.

Dala sam mu ključ,

da otključa svoju kuću.

Ukliznuli smo u mir.

Uvijek glasno komentira taj sretan trenutak.

Tako je bilo i ovog puta,

 divi se ljepoti svoje kućice, 

svoje slobodice.

Nakon početnog muvanja,

uputio se prema dvostrukim staklenim vratima,

koja vode u salon.

A tamoooooo.....................

La famiglia u svom svom šarenilu!!!!!!!

Razdragana!

Gromoglasni aplauz...

Skandiranje "Gogi, Gooogi....!!!"

Najprije je razrogačio oči,

blago posrnuo...

a onda raširio ruke i poletio u zagrljaj najdražima....

potpuno van sebe!

Poljupci, suze, ljubav.

Nakon što je i najmanjeg člana zagrlio uz klicanje i radost,

s desne strane... novi šok!!!

S balkona jedan po jedan,

njegovi dvometraši počmu izlaziti 

raširenih ruku!!!

Jedan po jedan prijatelj kretao je prema njemu,

njemu, koji je stajao razjapljenih usta,

zamrznut u nevjerici

i sreći........!

Zagrljaji, poljupci, čestitke!

Ludo, luuuudo...

Nestvarna silina emocija!

Party je potrajao do noći.

Nastavio se do jutra, vani.

Zaboravljen je bio premor.

Kometar:

" ...da sam samo mogao na tren, 

kad sam ugledao i začuo svih,

pritisnuti pauzu 

i sabrati se,

pa ponovno proživiti još jednom....!"

No, umjesto toga,

samo je, nakon što je i dvadeset prvog zagrlio,

 na mali tren bio nestao,

sabrao silovite emocije 

i za dvije se minute vratio 

razdragan,

s izrazom lica koji nikada neću zaboraviti!!!

Niti bilo tko od prisutnih!

Ja istu vrstu iznenađenja vjerojatno 

ne bi bila preživjela...

Ova stvar je u filmovima drugačija - blaža je i normalnija reakcija glumaca, definitivno :)