Prokleto moderni

(la casa si a e r)

Jutros je primijećeno u mom domu,

kako prvi puta imamo 

proljeće.

Godišnje doba za koje smo 

ovdje 

zakinuti, 

jer iz kaputa uskačemo 

u kupaće kostime.

Pri tome se žalimo na nagli prelaz

iz doba u doba

i uvijek nam je nužan 

nešto dulji tranzicijski period,

dok se organizam navikne.

I nije da ne poznamo blagodati proljeća.

Pamtimo ga iz djetinjstva, 

dok su klimatski uvjeti bili 

normalniji.

Doba kad se nakon hulahupki,

obuku dokoljenke.

Danas se i zimi ide njujorški 

bez hulahupki,

jerbo nas je podučio 

'Sex and the City'.

Štošta je drugačije, 

ne samo godišnja doba.

I fino se prilagođavamo,

sve smo 'stranskiji',

napredniji.

Ni ne jedemo više kao prije.

Otkako je kreativno kuhanje 

uzelo maha,

nema, brate, šanse da

 u restoranu 

ne uzimamo 

sve kompliciranije 

instalacije hrane 

u 'sushi količinama' 

i s najčudnijim kombiniranjem 

kojemu se čudimo.

Ali, nikako glasno.

Jerbo smo napredni.

To nam je normalno.

Tako mi oduvijek.

Zabavlja me gledati to slavljenje 

novog načina hranjenja, 

pogotovo od ljudi 

za koje pouzdano znam da se inače,

ono za svaki dan,

hrane fast foodom,

da od kulture postavljanja stola,

jedva da imaju i stol

i da ne daju ni pet para 

na kulturu uživanja u hrani.

E baš oni se najviše ističu 

javnim objavljivanjem fotografija

 s restoranskog novovalnog hranjenja.

I čudom se čude kako netko 

uopće više 

može jesti - običnu hranu!?!

A ja čekam da vidim koji je 

slijedeći trend.

Prvo su se pomalo svi vratili kuhanju.

Onda su opsjeli kreativne restorane.

I oni koji imaju i oni koji nemaju love.

Pa su gotovo svi restorani 

'koji išta znače'

prezreli normalan način 

pripremanja i serviranja hrane,

To je bilo za očekivati.

Kod nas važi ona 

'ili jesi ili nisi'.

Kad je nešto trend 

i žaba podiže nogu da je potkuju.

A, meni je to tako zabavno.

Jer ja sam Promatrač.

To mi je hobi.

I mene silno zabavlja kako mi 

zdušno postajemo

 svjetski.

Nema majci - mora se!

A što se mora - nije teško!

I tko uopće više pozna miris 

povrtne proljetne juhice

s okruglicama, jel'!?!

Kako demode...

Ili janjetinu s graškom.

Ili slično,

Možda bi se 

barem moglo 

servirati 

na tanjuru veličine lavora, 

recimo jedno rebro janjeće

s dva graška,

pola mladog krumpirića,

bez umaka,

samo poprskano acetom 

s dva traka vlasca

na kojemu se ljuljuška 

hm, četvrtina marelice..!?!

I tako pljušti i pljušti, pljušti kiša danas.

Žešća od sitnog proljetnog pljuska.

Iako smo tempriani na proljeće,

poneki već i na ljeto.

U meni je proljeće.

Starinsko.

Toplo, ne pretoplo.

Mirisno, ne alergično.

S procvjetlošću.

U treperavoj sam sjeni razlistalih stabala,

Čujem pokoje zujanje pečlice.

Sjetih se starinskih razglednica proljeća

s kojih smo vodenim bojama

pokušavali ubavi prizor 

prenijeti na papir 

iz mape za likovni odgoj.

To se radilo doma,

jer smo bili zakinuti, jadni

bez elektronskih igrica.

Kad smo bili mali...

Nema nostalgije, ni žala.

Samo evocirana emocija 

spokoja 

iz tih dana.

Čisto kao umijeće balansiranja u nutrini.