Osvrnite se... malo

I tako mi gazimo kroz život,

obuzeti važnim stvarima,

jer živjeti nije lako,

naročito nekada.

Zaokupljeni.

Zamišljeni.

Zabrinuti.

Zamantani.

I dok hodamo gradom,

nesvjesno to radimo,

automatski koračamo poznatim ulicama,

s jedinim ciljem - što prije stići od točke A do točke B.

I kad vozimo, 

činimo to robotski,

pa stignemo na željenu destinaciju,

ni ne znajući kako smo vozili,

jer smo to na neki način činili - nesvjesno.

Puno toga obavljamo, 

ne razmišljajući o samoj radnji,

 utrenirani rutinom,

gotovo do perfekcije.

I nije to nešto čime bi se trebali dičiti.

To je bezvezno prepuštanje vodi koja nas nosi,

Da se vratim na hodanje gradom.

Ako uopće idete pješke...

U svom gradu nismo turisti,

pa bezvoljno prolazimo pored lijepih prizora.

Nama su oni uobičajeni.

Mislim, imamo mi u sebi taj interes, 

ali ga razvijamo tek kada posjećujemo 

tuđi grad.

U svom nam je gradu sve ionako poznato

i misli nam nisu lepršave.

U svom smo gradu

ozbiljni ljudi 

s ozbiljnim problemima 

i ozbiljno obavljamo 

iz dana u dan 

što obaviti trebamo.

Šteta.

Nekada bi bilo dobro,

unatoč problemima

i serioznom obavljanju dnevnih lista obveza,

pogledati oko sebe

i uočiti ljepotu.

Ako ništa drugo 

očima turista - pravite se Englezi.

I na najozbiljnijem,

najzabrinutijem licu,

omekšat će izraz 

kad primijeti ljepotu prizora 

kroz koje brodi desetljećima

 automatski.

Sigurna sam da će vam svakodnevnica biti ljepša.

Ili makar podnošljivija.

(photos by Nenad Stanić)