završetak utorka sa stilom

Sklupčana na kauču, 

razmišljam pišući,

jer nemam sugovornika...

Kod mene ne postoji - dosada.

Sjećam se u vrlo maglovitim prizorima 

iz nekih ranotinejđerskih dana ponešto od tog stanja,

no više kao imitacija 'puhanja' drugih oko mene.

Niti je meni dosadno, niti mi je život dosadan.

Ponekad čeznem za time, 
držećići da si se odmorio, opustio, rasteretio... 
kad osjetiš istu.

Nije li to neko stanje koji išćem!?

Ovog trena se to pitam, onako pomalo.

Prije nekoliko minuta sam zalijevala cvijeće na terasi.

Uvijek mi je to, 

bilo da se radi o večeri ili o ranom jutru,

mali voajerski predah.

Obiđem pogledom nekoliko prozora 

u starinskom susjedstvu.

Ne poznam te osobe.

Ali, imam čitavu predodžbu o njihovom životu, navikama.

Prozori puno govore.

Obožavam ih, oduvijek.

Crtaju život koji se odvija iza njih.

Vrsta odabrane zavjese, prisutnost cvijeća ili krletke, luster koji se ljulja u daljini, pas koji kao umjetni klima glavom na jastuku i prati prolaznike, jutarnje iznošenje cvijeća na zrak, glave u viklerima, brzinsko skupljanje robe s malog sušila u grudnjaku, zveckanje lonaca, primamljiv miris večere, galama živahnih gostiju, urlanje na dijete zbog ocjena, lupanje vrata koje odzvoni ulicom... 

nikad muzika, 

jedino iz mog prozora, mislim.

Prije nekih šest godina, živjela sam teške dane. 

Nisam spavala baš. 

Puno zora je zarudjelo pod mojim budnim okom. 

Sjedila bih, zaslijepljena ranim jutarnjim svjetlom, 

zrak je mirisao kao kad zorom morate ići izvaditi krv, 

kao da hvatate nebulozni trajekt za otok,

kao sat vožnje kod prebukiranog instruktora,

kao ponavljanje prije ispita, 

kao da čekate dijete iz noćnog izlaska.

Pozitivno čega se sjećam iz tog mučnog perioda, 

bio je prozor ulijevo, pa dolje.

Jutrima sam pratila ženu guste svijetle kose, 

koja nije marila za navlaćenje zavjesa, 

nego je dopuštala da je pratim, s leđa, 

dok se sređivala za svoj rani posao.

Češljala je guste uvojke demode frizure, šminkala se.

Pokreti su joj bili uigrani, brzi, jako brzi, odgovorni.

Pratila sam sve radnje, 

do konačne kad bi nestajala, 

gotovo trčeći iz vidokruga.

Ah, kako sam joj samo zavidjela.

Zamišljala sam gdje radi, 

bilo koji scenarij mi je bio privlačan, 

smjesta bi se bila mijenjala s njom, 

potpisala bi bila to iznimno rano ustajanje 

i sređivanje u tijesnoj, ali čistoj i funkcionalnoj kuaponici 

do kraja života. 

Žena s gustom kosom podsjećala me na neki normalan, jednostavan, dragi mali život.

Spašavala me, tješila... a, da to nije zna.

U međuvremenu je ponešto preuredila kupaonicu, 

druge su boje, 

postavila je i zavjesu i teglu s cvijećem.

Dođe mi da joj pokucam na vrata i zahvalim se...

Inače nisam tip koji bježi od vlastitog života, 

koja maštanjem odlazi iz realnosti, 

na neki doslovan način.

Tada, prije šest godina, to je bilo nešto vanserijski...

Međutim, dodam ponekad sebi notu raspoloženju.

Kao sada.

Malko mi je potrebno odstupanja 

od prisutnog izraza 

na vlastitom licu.

Dašak glamura, čudne atmosfere, 

one s tisuću različitih interpretacija...

I damski bićerin.

Nikako večeras pegla i prizemne stvari.

Vogue Italia October 2001: Amber Valletta by Steven meisel

source: imcmagazine.com