otišla sam

iz ove vrućine u kojoj je 

i disanje napor,

kamoli kretanje.
Odluka je pala jutros, 
kad sam se, 
ničim izazvana, 
probudila u 5:05.
Izlistala sam sve emocije,
osjetila čak i radost što ne moram u školu.
Osjećaj lebdenja između sna i jave,
potpmognut je bio pogledom 
kroz širom otvorene 'škure'.
Moje stoljetne palme činile su se zimske,
gledane kroz tanke čipkaste zavjese.
Zora je bila bjeličastoljubičasta.
Namjerno sam dozvala 
hladnoću,
olakšanje,
nedefinirane obećavajuće emocije.
Nakon dva sata lebdenja,
vrlo prizemno sam ustala 
i napravila sebi doručak 
koji je trebalo uslikati.
Sve, do 'jaja u sorbulu', 
nalazilo se na drvenoj rustičnoj 'gvantijeri'.
Mirisna kava najduže traje,
imam još gutljaj, dva.
Osjećam da mi nedostaje zima.
Zato sam se otisnula na put.

Otišla sam u zimsku Veneciju.

Zbog te odluke,

odjećam fizičku ugodu,

sreću, 

uzbuđenje, 

dirnuta sam do srži.

Želja mi je osjetiti miris snijega ondje.

Uh, romantično do besvijesti.

via una vita bella