morskoplavi nokti na nogama

Dok čitam, udobno zavaljena na sofi, 

svako toliko mi pogled padne 

na te plave bombone, 

pa se namiješim.

Zašto li sam se uporno držala klasično crvene...

Bitno se imati i moći čemu osmijenuti, 

radnja koju treba njegovati.

Ne odgovaraju mi ove kulise.

Teleportiram se u raskošan park, 

želeći udisati svježinu, 

odmarati oči na zelenilu, 

biti pored vode, 

sve u mirnim nijansama, 

koje ne peku...

"Stanovali smo u jednoj velikoj zgradi u Via Paolo Emilio, podignutoj u doba Umberta. Veža je bila uska, mračna i prašina se slijegala u njoj, jer je vratar, kako sam već rekla, vršio postolarski zanat, žena je bila lijena, a dvije kćerke, po zanimanju manekenke, uvijek su bile vani s brojnim ljubavnicima, koji su vjerovali da one stanuju u prvom katu, a ne u onim zadimljenim sobicama veže. 
Sivo i zavojito stubište dobivalo je svjetlo samo kroz prozorčić na krovu. Ukućani bi se, prolazeći jedan mimo drugoga, doticali a da se ne bi ni prepoznali, a vrata su bila malko udubljena. Unatoč tajnovitom i gotovo sumnjivom izgledu veže i stubišta, velika je zgrada bila nastanjena građanima skromnih prilika. Muškarci su se rijetko kada vidjeli u toku dana: gotovo svi su bili činovnici, ogorčeni neprekidnom oskudicom; rano ujutro su odlazili i vraćali se u određene satove s novinama u džepu ili ispod pazuha.
U velikoj zgradi kao da su, dakle, stanovale samo žene: one su, zapravo, bile neosporni gospodari onog mračnog stubišta niz koje su silazile i penjale se nebrojeno puta u toku dana, s praznom ili pak s prepunom košaricom, s bocom mlijeka umotanom u novine, ispraćajući djecu u školu s torbicom za kruh i posudama za ručak, i vodeći kući djecu u plavim pregačicama, što su virile ispod odveć kratkih kaputića. Penjale su se, a da se uopće nisu ogledavale, kao da su u hodniku vlastitog stana: napamet su znale natpise po išaranim zidovima, a izlizano priručje ograde sjajilo se od neprestanog klizanja njihovih ruku. Samo su dvije djevojke silazile brzo van, na zrak, koji će im još nekoliko godina značiti slobodu i razonodu. Njihovi su koraci odzvanjali po stepenicama kao tuča po staklu. O mladićima, koji su stanovali u kući, ne sjećam se mnogo: bili su u prvo vrijeme nezgrapni dječaci, koji su čitav dan provodili na ulici i odlazili na nogomet u župni vrtić, a kasnije su, još kao vrlo mladi, bili obuzeti očevom profesijom; od oca su brzo poprimili izgled, raspored, navike.
Ali zgrada, izvana zapuštena i turobna, imala je svoje veliko dvorište, na koje je disala kao na snažna pluća. Uski balkoni zarđalih ograda, koji su se nizali ispred unutarnjih prozora, otkrivali su svojim izgledom životne prilike i dob stanara. Neki su tu gomilali stari namještaj, drugi su držali kokoši ili igračke. Naš je balkon bio ukrašen biljkama, što ih je mama mjesecima brižno polijevala, razgovarajući se s njima, a onda ih je poptuno napustila da uginu. 
U dvorištu su žene živjele na svoj način, onom prisnošću, što veže osobe koje žive u zajedničkom konviktu ili u istom zatvoru. Ali ta prisnost nije proizlazila toliko iz života pod istim krovom, koliko iz okolnosti što uzajamno poznaju tegobe svog života; kroz poteškoće, odricanja i navike vezala ih je, a da ni same nisu bile toga svjesne, neka srdačna blagost. Daleko od muških pogleda, pokazivale su se onakve kakve su zaista bile, lišene potrebe da i dalje glume tešku komediju. Prvo lupanje kapaka na prozorima bio je znak da počinje dan, kao i zvonce kad zazvoni u samostanu opatica. Sve su smireno s rođenjem novoga dana prihvaćale težinu novih tereta: tješila ih je spoznaja da se svaka njihova kretnja nadovezuje na drugu sličnu kretnju, koju je na katu niže obavila druga neka žena, umotana u sličnu izblijedjelu kućnu haljinu. Nijedna se ne bi bila usudila stati od straha da ne zaustavi tok preciznog zupčanika. Štoviše, u svemu onome što je sačinjavalo dio njihova kućnog života, one su i nesvjesno nalazile neku skromnu poetsku vrijednost. Uže, prebačeno s jednog balkona na drugi da bi se bolje razastrlo mokro rublje, sličilo je ljubazno ispruženoj ruci; košarice su skakutale s jednog kata na drugi, da bi se - posuđenom posudom - doskočilo nekoj iznenadnoj potrebi. Uza sve to, žene su se u toku prijepodneva malo razgovarale; ponekad bi neka od njih, izašla da se nasloni na ogradu i, pogledavši prema nebu, uzdahla: "Kakav krasan sunčan dan!" Ali popodne bi dvorište bilo prazno i tiho; iza prozora nazirale su se sobe, pospremljene kuhinje. Poneka starica sjedila bi na balkonu da se odmori, a sluškinje bi ljuštile grašak ili gulile krumpir, koje su stavljale zatim u lonac položen kraj njih na zemlji. Onda bi se podveče i one povukle radi posla, a to je bilo vrijeme, kada sam boravila sama u dvorištu, kao da mi je po pravu pripadalo.
Ljeti, poslije večere, često su i muškarci sjedili po balkonima, u košulji ili čak u spavačici; u mraku bi se vidjelo kako podrhtavaju crvene krijesnice cigareta. Žene bi se tada pozdravljale sa "Dobarveče", praveći se kao da se jedva poznaju, a i glas im je bio drugačiji. Po neki put su razgovarale o bolestima djece. Zato bi se sv s dosadom brzo povukli, zatvorili kapke i među balkonima pukao bi velik mračni ponor."


- iz moje omiljene knjige "Na njenoj strani"  Albe de Cespedes, koja je pripadala mojoj majci od 1961. godine i koju mi je branila čitati, za vrjieme stasavanja 'da me ne bi, pogrešno, ispunila ogorčenjem prema muškarcima', a onda sam je konačno dobila na poklon, kada sam prvi puta postala majka.

 villa borghese  - via google images