park

Šetam.

Svaki dan.

Ne zato što je otmjeno ići u šetnje.

Nego liječim dušu i 'tilo'.

Zašla sam u dražestan park tako...

Naravno nigdje nikoga.

Ali - nikoga.

Jer, ovdje vlada drugačiji stav o parkovima,

gdje osim organiziranog posjeta dječjeg vrtića

 parku Emanuela Vidovića,

kojeg ne posjećujem često

otkako me 'celeste' klupe bodu u oko,

te predvečernjeg kratkog boravka

penzionera, u doba vrućina-

'nema se šta raditi po parkovima, danju'.

Iznimka je

ako ste srednjoškolac

koji kriomice puši,

za vrijeme školskog odmora

ili odsustvovanja s nastave.

Snebivanje nad

'običnim' 

boravkom u parku

nalazimo kod velikog i šarolikog uzorka ljudi.

'Šta ćeš sidit u parku,

ka' da nemaš posla

il' si šenula?'

Pristojna žena,

i ako nije na poslu kroz jutro,  

ima uvijek pametnijeg posla,

sva je vrijedna.

A i ne može mirno sjediti,

čitati knjigu

ili promatrati zelenilo,

pa da je 'kogod od poznatih' vidi

kako 'gubi vrime'.

Muškarac je uvijek zaposlen

i preozbiljan za tu vrstu relaksacije.

Mladi su u kafićima,

'kakav park brale, živa dosada'.

S obzirom da nemamo velik broj dadilja,

žene s kolicima koje ipak svrnu na tu

mirnu gradsku površinu,

mlade su majke,

istina, njih bude, ponešto.

Itd.

Ali, zato kad se svi oni nađu

pred svojim televizorima,

gdje su često i dugo,

glasno zavide glumcima

koji žive

neki bolji život

tamo negdje,

pa uživaju u parkovima,

na tratini ili na klupicama,

jedu svoj ručak,

čitaju,

trču,

šetaju,

hrane golubove,

odmaraju,

meditiraju,

pričaju.

'E, kad in je lipo Bog da...'

Eh, to je to.