ljubimac

Zrela sam.

Za društvo ljubimca.

A, nikako da to i ostvarim...

Možda nisam bila

dovoljno zrela

do sada.

Obavijena sivkastoplavim svjetlom

oblačnog jutra,

dovršavala sam kavu

i listu namirnica

za obiteljski blagdanski ručak,

kad sam pomislila na nekupljenog psa,

te živo osjetila emociju zadovoljstva,

kao reakciju na ideju da je tu negdje,

pored mojih nogu.

Primila sam jučer jednu zabrinjavajuću vijest.

Jutros jednu radosnu.

Eh, to ti je život,

fino istkan od krajnosti

koje se u konačnici isprepletu

dinamično, slojevito, neočekivano, znalački

u pletenicu

i to onu kompliciraniju,

francuskog tipa.

Nemam čiju pametnu njuškicu

pogladiti jutros,

a dobro bi mi došla ta gesta.
Pa sam pomazila vlastiti obraz..;)

Već samo razmišljanje

razvuklo mi je kuteve usana

prema gore,

a i to je nešto.

Idem uplesti svoju kosu u pletenicu,

običnu.

Čisto da budem u trendu.



via A Heart in Provence