početak zračne opasnosti

Nešto sam pričala s Prvorođenom uz dvije šalice pred nama, s pogledom na orhideje obasjane sunčevom svjetlošću.

Sad kad je konačno vrijeme da zagazimo pošteno u ovaj ponedjeljak, nudim grupaciji koja zarađuje za život još jednu šalicu macchiata..?

Nekako se smijem, ono na granici histerije u natruhama i iskrenog veselja životu.

Teže sam se jutros probudila u Glasgowu...razumite me.

Sjetila sam se jučerašnje scene doma i mislim se je li samo kod mene tako ili su i drugi ljudi ponekad luckasti...

Naime, iz nekog razloga nedjeljom u podne, u zadnje vrijeme zavijaju sirene, na što se svi trgnemo, zbog zvuka koji nas podsjeti na upozorenje za zračnu opasnost i ono uporno odlaženje u skloništa i podrume, s malom djecom oko sebe. 

Moja kćer se sva naježi na taj zvuk još uvijek...

Dobro, onaj koji se odlučio na ovaj štos s podnevnom sirenom (nisu li zvona mogla zvoniti) imao je na umu neke druge asocijacije, očito, ne znam koje, al' neka mu, 'ajde.

Elem, jučer ja dovršavam nedjeljni ručak za goste, tako,

kad sirena počme bolno i glasno zavijati.

Istog trena, brišem ruke od salate koju sam prala i s kuhinjskom krpom u ruci žurno odlazim prema hodniku.
Prolazeći kroz dvostruka staklena vrata, priđem sobi Prvorođene, kucnem i odmah ulazim.

"Dušo, vrijeme je! Idemo, ostali su već krenuli! Uzmi dekicu i vodu, hajdemo  dušo!'

Ona, bez pogovora ustaje, ostavlja knjige iz kojih uči i prilazi mi ozbiljna.

Ja stojim ukočena, dramatičnog izraza lica na vratima i čekam je.

Na izlasku, ona poseže lijevom rukom prema mjestu gdje obješa svoje 63 torbice i uzima omiljenu.

Izlazimo zajedno u hodnik i na putu prema izlaznim vratima, prasnemo u smijeh i zagrlimo se, nemoćne da prestanemo s kikotanjem.

Fali Sin za našu internu dramsku sekciju i zezanje, jako fali kao dio naše male trupe.

Onda, obrišemo suze i svaka se vrati svom poslu, ali relaksirane glasnim smijanjem.

To je bila scena iz našeg, inače normalnog, života.

Mogu vam ponuditi i jedan fini kolačić..?