Ah. Danas je padala kiša. Voćke su se njihale. Njihala sam se i ja od niskog tlaka. Odgovaraju mi kišni dani, ali ovaj današnji mi je prošao sav natrpan kojekakvim stvarima koje su me onda dodatno zbunile.
Vučem repove stresa od jednog razdoblja koje je završilo. Svjesna sam toga, pa se ne nerviram suviše, nego dopuštam vremenu da polako izliže repove vucaranjem i da onda sami otpadnu, nestanu.
Stres je vrlo moderna riječ. Nema čovjeka koji je ne upotrijebi svako toliko. Nekada samo kao opravdanje, nekada kao ispriku, zbog trenda ili... 'nako.
Znakovi stresa su različiti, od otpadanja kose, boli želuca, napada panike, nesanice, do manje poznatih koji mene nekada obuzmu i nisu uobičajeni - osjetim zavist prema životu časnih sestara ili misionarki u Africi. To je moja privatna potraga za mirom.
Nisam neki tip koji bi se zaredio, ali u tim trenucima kada me tišina, mirnoća, red i rad unutar debelih smostanskih zidova vabe, najrađe bi zašla k njima. Odšetam do Lovreta, pa iza staračkog doma povirim u uređeni vrt, gledam u njihove čiste prozore, nasmiješim se spretnoj vožnji auta kojim vješto upravljaju stanovnice. Ne mogu odvojiti pogled od bijele tihe kamene zgrade, jer osjećam tu mirnoću i iza ograde uz koju prolazim vrlo sporo, ali bez zaustavljanja kako me ne bi netko prijavio da remetim mir. I kad prođem dalje, malu dozu smirenosti ponesem utajno sa sobom.
Ako se stres ne manifestira kroz te čudnovate misli, osjetim zov Afrike, jadna ti sam... Slika misionarki koje ne troše vrijeme na frizure, shoppinge, kombinacije garderobe, depilaciju i masažu, nego se u ranu zoru operu, obuku komodne sandale i zamotaju se u svoju bijelu 'uniformu', vjerojatno bez da na lice nanesu ikakav faktor protiv UV zraka i svakako bez upotrebe pegle za kosu, pa onda cijeli dan nesebično pomažu onima kojima je ta pomoć potrebna. I lijepe su. Viđala sam ih po aerodromima, divne su...to dobrota čini.
