Jučer sam dobila divan kompliment od jedne nepoznate gospođe. Nije me vidjela, a slušala me. Svaka od nas bila je s druge strane paravana. Ona je slušala moju priču s Nadine. Nadine poznajem dugo godina i puno je volim. Sitna žena prepuna energije. Nadine, s kojom volim razgovarati o svemu, jer se razumijemo, jer je cijenim i jer je mudra. Kad sam se nešto kasnije pojavila s njene strane paravana, nepoznata gospođa mi se obratila: "Jako zanimljivo i divno pričate. Uživala sam slušati." Još neko vrijeme smo se zadržale u istom broju na istom mjestu. Tada sam čula Nadine kako vrlo prigodno počinje pričati pričicu o njezinoj najboljoj prijateljici. Namignula mi je, jer ja tu priču znam otprije. I svejedno se zadivim i raznježim iznova. Samo kratka crtica o Ruži, koja je farmerica, živi na imanju pored Splita, jaka, sposobna, dobra, nasmijana, vrijedna, stamena, prsata Ruža, koja je podigla troje djece, ima pedeset godina, čuva i unuka već, sve u kući 'štima', puno je veselja u tom gnijezdu, koje je svila sa svojim ljubljenim mužem, koji je izrazito mršav čovjek, navodno upola od Ruže. Scena koja me osvojila odigrala se za vrijeme posjete Nadine njihovom domu. Ruža se priremala za skoro vjenčanje na koje su bili pozvani i uz kavu pričala prijateljici o budućem slavlju. Onda je ustala, nestala u sobi i vratila se odjevena u svečanu haljinu. Vrtila se pred očima sićušne Nadine: "Ha? Što ti se čini? Jel' mi dobro stoji? Vidi! Ne izgledam debelo u ovom dijelu preko trbuha, ili..?" Tipično ženski su komentirale lijepu Ružinu haljinu, kadli uđe vižljasti muž. U to, podižući kosu jednom rukom u zamišljenu punđu na potiljku, a drugom pokazujući predio oko vrata, priupita prijateljicu: "Vidiš, ovdje mi je nekako prazno. Mislim da bih trebala nabaviti neke, znaš ono, blještave, bogate viseće naušnice, čini li ti se, ha..?" Nadine je gledala prijateljicu nakrivljene glave pa joj potvrdi: "Da, fantastično bi ti stajale! Ali, gdje ćeš nabaviti te blješteće viseće naušnice? Trebale bi baš biti posebne..." U tom trenu, začuju muža, iza Ružinih leđa: "Kako gdje će ih nabaviti? Ima ih! Evo, sad ću ih ja nabaviti..." Ostale su šutke gledati ga kako uzima stolicu, penje se i s raskošnog lustera punog kristalnih ukrasa, skine najprije jednu veliku blistavu, a onda drugu suzu. Potom siđe, priđe svojoj ženi, skine njezine naušnice s ušiju i na njih zakači velike sjajne suze s lustera, a onda joj ih zakači natrag na njezine uške. Osmijehom princeze, Ruža se pogleda u ogledalo i vrisne oduševljeno: "To je to!!! Tooo je baš to!" Zagrle se njih dvoje i poljube s puno ljubavi. Ehhhh.......da... Druga crtica je scena kada se Ruža i muž vrate s polja gdje su naporno radili i ušavši u kuću, uz uzdahe umora i krećući prema kuaponi, muž odjednom zaustavi svoju ženu: "Znaš šta... sad ćemo se nas dvoje fino istuširati i idemo! Vodim te negdje! Može.. ?" Ruža ga umorno pogleda, ali s osmijehom. "Ovako umorni? Gdje ćemo, pobogu?" On je lako potapša po stražnjici: "Vodim te na pizzu, zaslužili smo malo uživati!" Nemam što dodati na ijednu priču iz sretne kuće na farmi.
via HERE Pitanje dana (za oba spola) čiji odgovor nitko neće nikada čuti, osim vas samih: "Koliko davno ste primili nježnu dugo pamtljivu gestu od svog partnera?" * Svi koji se više igraju odraslog ljubavnog života, nego li ga žive, misle da su nježne geste rezervirane za filmove, što nije točno uopće. * Vi koji nemate odgovora - imate li saznanja kada ste to vi uradili partneru? " Znate li kamo je to iščeznulo, ako je nekada postojalo među vama? * Poželite li katkada takve stvari doživjeti, onako, sami od sebe, bez da vas na njih asocira štivo ili film ili scena s ulice? * Postoji li bliskost između vas dvoje koja je preduvjet za takvo što? * Biste li dali sve od sebe da se to vrati? I ako je potvrdan odgovor - što čekate? Dajte da oboje ponovno uživate u tome? * Je li osoba pored koje se budite upravo ta koju želite prvu vidjeti ujutro? (I nisam ja luckasta, niti zaigrana, a najmanje nezrela ili sanjar, da se razumijemo.) U spomenutoj želji ima osim ljubavi ili želje i drugih stvari kao što je dio tima, najbliža osoba, sigurna podrška, beskrajno povjerenje, izvor snage, zrnca duhovitosti koje začinu život kakav bio da bio... i svašta nešto. * Mislite li da se premalo smijete na neke ludosti koje vam partner ipak priušti? Promijenite to. Ako ste odrasli i jako zaposleni u svom životu, ne znači da ne možete prasnuti u smijeh i osjetiti da ste živi! * Možda od danas se sjetite prsate nasmijane Ruže i okretnog dragog joj muža koji 'skida zvijezde s neba svojoj ljubavi', pa utiho odlučite i vi 'imati film' s partnerom kojeg već imate 'po doma' !?! Ako nije tako, promijenite svašta dok ste još u ovom životu, i likove i scenu i ponašanje i fabulu i žanr, pa, brate, živite 'koo na filmu' - moguće je! Ugodan vikend svima, baš s partnerima koje ste već jednom 'nabavili', možda nisu tako loši koliko vam se čini, nego ste na njih ... zaboravili, zbog brzine i ozbiljnosti života. A, oni su važni za sreću! Itekako!
Prekrasno je zakuhalo u ovom dijelu svijeta. Ne mislim na političku situaciju, terorizam i slične probleme, mislim jednostavno na nesnosnu vrućinu, a počast sam iskazala 'ovom dijelu svijeta' zapravo u dijelu male države, gdje za sada imam prebivalište. Nudim vam mjesto na kauču u Salonu.
"Izvolite..." - pokazujem vam rukom da se smjestite. Novost je žuti jastuk. Moj potez kistom kojim sam dodala mrvu radosti, navodno. Samo se probrani mogu tu zavaliti. Znam što taj kauč nudi. Bez da samoj sebi laskam. Nudi dobro, mirno, radosno raspoloženje i predah od nekih zamornih stvari u životu. Nudi mene kao sugovornika. Odmak od surovijeg dijela realnosti. Recimo... Stavite na polutiho ovu muzikicu. U mislima očekujem da u rukama imate bilo koju vrstu napitka, bilo da je kava, bilo da je ledeno piće, osvježavajuće ili alkoholno, jer, pijuckati se mora.
Pročitala sam knjigu, koja je bila druga knjiga u životu, koju sam poželjela imati doma. Ljubitelji štiva, one vrste koja neopterećujuće odnese, odnese u priču koja je jednostavno napisana, bez ijedne nepotrebne riječi ili dokazivanja da pisac ima širokobaratajući fond kojim se mora podičiti, koja uvuče u priču koja ima sve što treba imati, koja dirne točno gdje treba dirnuti, koja nas napomene na neke omaškom ispuštene emocije, koja relaksira kroz pripovijedanje koje svaku sliku naslika vješto i dobro i svaki lik dočara do kraja, u priču o Pablu Nerudi, u jednoj fazi njegovog života. I ne samo zbog toga što obožavam film s drugačijom pričom no s istim likom "Il Postino", nego BAŠ zbog ove knjige. Preporodila me. Na najbolji mogući način. Jednom ću je kupiti. Kad pronađem knjižaru. A možda mi je netko pokloni nekom prigodom. Netko tko se toga sjeti sam od sebe, tamo pri kraju rujna, ili godine. Ovo je knjiga koja me oduševila.
Za one koji žele zaviriti malkice,
a ovi drugi neka preskoče,
do pitanja dana.
Pitanje dana naoko je
bezvezno pitanje,
a u biti to uopće
nije,
jer vam otkriva više o vama samima:
"Što za vas predstavlja poklanjanje?"
* Poklanjate li uvijek kada je neka prigoda ili nastojite to izbjeći,
ne zbog novaca,
nego vam je zamorno?
* Pokalanjate li vrijeme i pažnju odabiranju poklona za nekoga
ili OBAVITE isto, usput ili na mjestu gdje se pokloni nabavljaju,
grabeći 'nešto' u zadnji tren?
* Jeste li ikada posvetili neko vrijeme razmišljanju što biste mogli nekome pokloniti,
uzevši u obzir želje te osobe, sklonosti ili značenje koje ta osoba ima u vašem srcu?
* Poklanjate li tako da vodite račune što se vi od te osobe dobili,
nastojeći vrijednosno iznivelirati to davanje/primanje ?
* Znate li da poklon može biti samo cvijeće ili samo čokolada ili samo jedna školjka koju ste pronašli upravo vi ili nešto što ste sami izradili?
* Pitate li osobe kojima trebate pokloniti nešto,
što bi oni htjeli,
da vam olakšaju 'zadatak'?
* Kupujete li poklon za vjenčanje vodeći računa o njegovoj vrijednosti
i poklanjate li tom prigodom isključivo praktične stvari
kao
konj za peglanje, mikser, stroj za miješenje kruha, perilicu
ili lijepe stvari
kao
sliku, modernu vazu, set tanjura, antiknu zdjelu, svileni prekrivač za krevet?
* Ukoliko ste osoba koja je poklonila nekada vrijedne karte za neko putovanje,
priznajte sebi u kojoj ste mjeri to napravili jer ste željeli
iznenaditi i razveseliti dotičnu osobu,
a u kojoj mjeri ste htjeli da se o tome priča
s divljenjem onih
koji to budu saznavali?
* Jeste li ikada poklonili nekome nešto,
bez da je bila ikakva obljetnica koja nalaže poklone?
* Je li vas nekako sram poklanjati,
možda zbog toga što unaprijed mislite
kako se vaš poklon neće dopasti
ili ne znate primiti veliku radost i zahvalnost?
* Jeste li nekada sebe nekome poklonili iz ljubavi?
