Mislim, moramo stariti, jel'!?!

I to uredno izvodimo od kad smo se rodili.

I od toga često pravimo 'big deal'
u tamo nekoj dobi
koja opsjedne misli 
(u nezanemarivom postotku)
oba spola,
srećom - na određeno vrijeme.
Neki se i jako teško nose s istim.
Možda se teže nose oni koji su navikli 
na račun svog izgleda 
'dobijati' dosta toga, 
od puke ljubaznosti okoline do tkoznačega.

Svakako,
 nije li izazov 
od sebe napraviti ŠTOS 
i kad je mladost još samo 
na fotografijama i u srcu!?!

Sigurno veći štos nego u mladim godinama
lansirati svoj izgled 
u bilo kojim okvirima,
 kvartovskim, školskim, uredskim, gradskim, međugradskim,
privatnim, javnim!

Da bi se uživalo u tom izazovu,
nije presudan toliko novac,
koliko mladost koja teče venama 
onih koji su iz kategorije
'ljudi bez godina'.
A, poznajem ih.
I obožavam.

Carmen Dell'Orefice (84)

via here

via here

via here

via here

via here

via here

via here

via here

via here

via here

via here

Glancanje s ljubavlju

Kako bi to bilo zgodno i praktično 

kada bi olako mogli

srebrninu koju nosimo u sebi,

jednostavno povaditi, 

uglancati, 

vratiti na mjesto potom, 

pa pospremljeni, očišćeni, sjajni zakoraknuti dalje.

Nema sumnje da nas veliki broj točno zna 

koje bi dijelove trebalo "luštrati",

jer su vremenom pocrnjeli, 

zbog neupotrebe, upotrebe, pretjerane upotrebe, 

zanemarenosti ili krivog rukovanja.

I premda neke ogrebotine nikada ne možemo ukloniti,

sasvim drugačija je slika kada se očisti srebrnina 

od crnih naslaga.

Nisam prvi puta u životu 

radi osobnih dijelova

koji zahtijevaju 'glanc',

stavila rukavice, 

raširila novine,

uzela flanelastu krpu,

četkicu i "Sidol".

I čak podigla kosu na vrh glave da mi ne smeta.

I čak stavila pregaču.

I čak upalila tranzistor.

I čak jasno osjetila voljni element.

I čak odredila dovoljno vremena,

kako bih bez odvratne stiske s vremenom,

mic po mic dovodila svaki komad u svoje najsjajnije stanje,

ono KAO za izložbu.

Pohvalno je osjetiti kada dođe vrijeme za to...

još pohvalnije uraditi isto.

Dobila sam pismo od nepoznate osobe.

To mi se često događa.

Svaki puta me iznenade i strahovito ganu riječi koje pročitam,

 hrabrost i povjerenje ljudi da iskreno napišu o sebi,

a najviše čienjenica da netko u mojim riječima pronalazi 

utjehu, mir, radost, snagu.

Iako, ja sam isto od krvi i mesa, kao i vi.

Ne postoji li ovaj blog upravo iz tog razloga

da sama sebi dadem oduška za mali milijun stvari!?!

Ovo je post posvećen toj osobi koja mi se jučer obratila.

Tvrdi četvrtak i kad ga šapćući izgovoriš

via here

Upravo sam postala svjesna 

da sam više puta već izdvajala

 ovaj dan u tjednu, 

kojeg su mi puna usta 

kotrljajućeg mu izgovaranja.

Upravo mi je sinulo 

da možda to ima veze s činjenicom 

da sam se rodila u četvrtak. 

Mislim, ne bavim se time, 

ali tako zvuče oni koji time barataju, 

pa ti nadmoćno sipaju neke čudne zaključke,

znakovito te gledajući u oči.

Teče sunčani kotrljajući dan.

Skrila sam se od javnosti.

S razlogom.

Zimski vrt se čini idealnim rješenjem.

Toplo, vlažno, mirisno, udobno, tiho, prelijepo... malkice nestvaran osjećaj.

Mjesto koje i bez ostakljenih površina postoji 

pod mediteranskim nebom, 

ako ste lude sreće 

da vam je tamo adresa.

Svakako danas sebe moram izložiti takvim uvjetima.

Dobro je znati kada sebe trebaš spojiti na punjač.

I gdje je taj prokleti punjač više...

Namjerno ne navodim 

razlog 

zašto provodim svoj četvrtak ovako,

jer, koliko god nema više mogućnosti 

komentiranja na blogu,

dobijam ljubazna pisma u kojima se dragi ljudi 

raspituju za moje 'stanje', zdravlje i slično.

Nema potrebe, hvala vam, vjerujte mi na riječ! 

I dok se odvodim u navedene uvjete,

Kći me brutalno omete i sasjekne 

 komentiranjem nečeg netom saznanog iz nekog od medija:

"... eto, jesi li možda znala zašto mjehur popušta..."

Ah... brzo se skrijem iza tamnih naočala

te zakoračim tamo gdje 

nije potrebno slušati o Kegelovim vježbama.

 

via here

via here

via here

via here

via here

Gibamo se, znači živimo

- KLIKNI -

Važno je to gibanje.
Ponekad automatski premećemo nogu pred nogu,
ponekad s predumišljajem i vrlo koncentrirano, koračamo.
Najčešće se prilagođavamo automatski,
ako smo nadareni u tim životnim adaptacijama.
Dobro, talentirani ili priučeni, svejedno.
Kako je najvažnije ne zaustaviti se,
jer tada opasno gubimo ravnotežu, 
bez obzira na zategnutost nevidljive čelične sajle
i rastvoreni živopisni kišobran u ruci, 
čim osjetimo da posustajemo,
potrebno je nagnati sebe 
na daljnji pokret.
Ako je mogla svladati Baby u "Prljavom plesu", može svatko,
bez obzira na spol, gabaritete, gipkost, dob, 
pogreške kojih postanemo svjesni u hipu jednog jutra, 
ili djetinje traume koje ometaju samopouzdanje,
pokret je nužan.
Sve otegotne elemente treba zanemariti,
sebi izrecitirati ono čuveno 3,4 sad
i pogleda uprtog u svijetlu točku prema horizontu,
to svoje stopalo pokrenuti.
Gdje? Kamo? Kuda?
Ako i ne znamo baš točno u tom trenu 
odgovore na zemaljski postavljeno pitanje,
nije kraj svijeta.
Osjeti se u dnu svoje nutrine taj nemir 
potreba da se nešto pomakne,
da se pokrenemo,
da mooooramo nešto..,
da sebe potvrdimo 
samim kretanjem... negdje.
Poslije shvatimo da smo bili odvažni,
tim jednim jedinim korakom.
Skoro pa bi napisali knjigu o sebi,
snimili film,
režirali kazališni komad,
skladali operu dostojnu uspješnosti onih od prije nekoliko stotina godina.
Trud koji se isplati,
kao moderni vježbači koji pohode teretane 
samo radi osjećaja kada prolaze ispod okvira vrata 
iznad kojih svijetli 'exit'
 tog istog mučeničkog dana.
Multitalentirani smo u tom našem gibanju,
od akrobatskog hodanja po žici,
do nenadmašnog snažnog strastvenog ritmičkog flamenca,
kada u svaki i najsitniji i najbrži i najbolniji zvučni udarac potpeticom,
unesemo svoj najžešći temperament,
stvarajući požar divljenja vrijedan. 

Duy Huynh

Knjiga. Film.

Prava poslastica ljubiteljima dobre knjige.

Netko me priupitao zašto malo više ne napišem o knjigama koje spomenem...

- Zato jer ja nisam kritičar i nije na meni da iznosim svoje mišljenje,

osim u razgovorima iz života.

Samo mi ponekad strastveno pobjegnu neki osobni dojmovi,

 al' oprošteno je kad je zbog uzburkanih doživljaja,

a i ovo je samo - blog jedne žene.

U današnje doba, puno više ljudi odgleda film,

to im je 'jednostavnije'... :)

Počme tako u doba školskih lektira,

instant se zadano štivo odgleda,

prepišu obrađene lektire s interneta

i 'ne treba uopće čitati'...

E, pa i ovdje postoji film.

Sa sjajnom Helen Mirren.

Izložbica za prestanak glavobolje i maštovite snove

Jacek Yerka

Pavlova

Iz špoštovanja prema zemlji u koju je otišao živjeti moj sin,

napravila sam nacionalnu poslasticu.

Pavlovu svakako napravite, užitak je i ako niste nešto od dalekog puta!

Before I Go to Sleep

Moja preporuka je knjiga

koja se ne ispušta iz ruku  (!) do kraja,

bez obzira na obveze, 

potrebne sate sna 

i ostalo.

Na preporuku prijateljice pročitala,

preporuku šaljem dalje...

Kad pročitate,

tek tada odgledajte film.

Ay Mi Cuba

Stigla mi je kartolina s Kube.

Od moje rodice,

koja me uvijek razveseli

na ovaj savršen, pravi način!

U tmurnom danu, 

bljesnula je svjetlost,

začula sam vruće ritmove kubanske,

zadigla sam haljinu 

na način primjeren 

gnječenju grožđa nogama,

pa umjesto da zagazim u slatke bobe,

otplesala sam malo po Salonu,

ono iz potajice,

dok sam dovršavala 

New England clam chowder,

kojeg kuham jedina

 možda i u Europi.......!?!

I to po tajnom VLASTITOM receptu,

s prirodnim sastojcima

i bez konzervi 'clam juicea', a ha!

Za polizati prste!

(Zainteresiranima mogu za velike pare prodati tajnu, nikako drukčije.)

Svakako, kubansko me raspoloženje raspalilo,

možda me i prehlada  mine brže i bolje sada.

Lijepa kartolina pisana je 1. studenoga,

a stigla je danas, 29. siječnja.

I to nekako ima svoju draž.

Pogotovo u usporedbi s današnjim 

primanjem poruka 

istog trena, odmah, smjesta i sad.

Kad sam je iz sandučića donijela kući,

kćer je mislila da je za nju,

jer je njezin prijatelj 

upravo uživao kubansko šarenilo...

photos by Matko Gulin

Da li to znači da svi putevi vode, zaaapravo, na Kubu!?!

Nadam se da je tako,

pa da će i mene dohvatiti

neka ruka, 

onako sigurno i čvrsto

i odvesti me tamo

da se nauživam te prštave ljepote,

koja me mami, mami, mami...

Nikada nisam bila na Kubi.

Knjiga koju neće htjeti pročitati svatko

"Marija je u njegovu romanu ogorčena žena koja ne vidi smisao u raspeću svoga sina kojim otkupljuje grijehe ljudskog roda. Roman je bio u finalu za Bookera, a audioverziju romana snimila je Meryl Streep"

KLIKNI

Divni darovi moji

Smjeli ovratnik za divu.

 I šalica za kakao za curicu.

Sve u šuštavom papiru na šljokice.

Ona me zna do srži.

Spoznaš tko ti je životna ljubav

... i onda mirno nastaviš živjeti sama.

Odmakneš sve vrste tuge, sjete 

i srodne emocije koje približavaju  

početni dio obrvica 

i podižu ih prema čelu.

Umjesto toga,

 nasmiješ se glasno,

da se čuješ dobro,

zabaciš glavu 

i pružiš više prostora sreći 

da prostruji cijelom tobom.

Isprsiš se ponosno,

udahneš 'friški' zrak duboko,

nasmiješiš se svojoj snazi,

osjetiš zahvalnost na postojanju spomenute spoznaje,

pa veličanstvenim korakom,

kao da u malim trzajima 

povlačiš za sobom šlep

grandiozne smaragdnozelene haljine od tafta

iz nekog tamo stoljeća,

odeš do vlastite kuhinje

pogledati osvijetljenu kokoš s krumpirima 

kako se mirisno peče.

I dok mi je lupkanje kiše,

zamijenilo sviranje piana,

vidim Njega 

kako prebire po tipkama

samo za me

i smješka mi se s ljubavlju.

Šezdesetak dana

U zadnjih šezdesetak dana,

svašta mi se događa.

Svašta je zbilja svašta.

To svašta izaziva raznorazne emocije.

Gotovo da sam pokrila puno više od pola palete 

svih mogućih doživljaja.

Kad se načme faza događanja,

teško da poteče potočić.

Uglavnom se stvore božanstveni Niagarini slapovi.

Hm, pa ti sjedi mirno ispod slapa.

Niti možeš mirno sjediti na skliskom kamenu.

Niti možeš išta čuti od te siline koja pada preko tebe.

Niti možeš smiriti srce u grudima, od jedinstvenog doživljaja prirode.

Dozvoljeno je najprije razjapiti usta,

možda i zaciktati na tren,

ali ne možeš stalno tako stajati,

zbog mogućeg neugodnog grča u vilici.

Zatvorila sam usta svoja,

nakon prvotne reakcije.

Iznenadila sam sebe pitomošću,

koja mi inače nije svojstvena.

Možda doista postajem bolja!?!

A, možda sam samo iscrpljena, pa tako djelujem trenutno!?!
Nebitna je analiza.

Zašutjela jesam.

I mislim.

Zato manje spavam.

Mislim dok manijakalno kuham.

Dok manijakalno šetam.

Dok manijakalno peglam.

Dok manijakalno trpim ozljedu ruke.

Dok manijakalno njegujem gripozne subjekte.

I dok manijakalno obavljam 

niz poslova pri kojima 

nije potrebno 

pričati.

Ili barem ne zahtjevno i koncentrirano.

Izrazmišljala sam sve.

Nekako dobro, pristojno, pravedno.

Ono što nisam uspjela izrazmišljati,

ne da mi mira.

Eh, tu vježbam strpljivost.

Mislim, uvježbavam ja to već gooodinama.

Napredni sam stupanj.

I to je nešto.

Kad mi dođe taj nemir,

zbog nepospremljenih misli,

dopustim sebi kratkotrajno ludiranje neke vrste,

nastojeći da ono bude bez svjedoka.

Sve u svemu,

svakog dana 

u svakom pogledu

sve više napredujem!

... odrastam.

Konačno.

I oduševljavam sebe.

Rocío Sagaó, 1950 un ensayo del ballet “El vuelo del alma” Photo by Nacho López

via here