... i onda mirno nastaviš živjeti sama.
Odmakneš sve vrste tuge, sjete
i srodne emocije koje približavaju
početni dio obrvica
i podižu ih prema čelu.
Umjesto toga,
nasmiješ se glasno,
da se čuješ dobro,
zabaciš glavu
i pružiš više prostora sreći
da prostruji cijelom tobom.
Isprsiš se ponosno,
udahneš 'friški' zrak duboko,
nasmiješiš se svojoj snazi,
osjetiš zahvalnost na postojanju spomenute spoznaje,
pa veličanstvenim korakom,
kao da u malim trzajima
povlačiš za sobom šlep
grandiozne smaragdnozelene haljine od tafta
iz nekog tamo stoljeća,
odeš do vlastite kuhinje
pogledati osvijetljenu kokoš s krumpirima
kako se mirisno peče.
I dok mi je lupkanje kiše,
zamijenilo sviranje piana,
vidim Njega
kako prebire po tipkama
samo za me
i smješka mi se s ljubavlju.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.