Gibamo se, znači živimo

- KLIKNI -

Važno je to gibanje.
Ponekad automatski premećemo nogu pred nogu,
ponekad s predumišljajem i vrlo koncentrirano, koračamo.
Najčešće se prilagođavamo automatski,
ako smo nadareni u tim životnim adaptacijama.
Dobro, talentirani ili priučeni, svejedno.
Kako je najvažnije ne zaustaviti se,
jer tada opasno gubimo ravnotežu, 
bez obzira na zategnutost nevidljive čelične sajle
i rastvoreni živopisni kišobran u ruci, 
čim osjetimo da posustajemo,
potrebno je nagnati sebe 
na daljnji pokret.
Ako je mogla svladati Baby u "Prljavom plesu", može svatko,
bez obzira na spol, gabaritete, gipkost, dob, 
pogreške kojih postanemo svjesni u hipu jednog jutra, 
ili djetinje traume koje ometaju samopouzdanje,
pokret je nužan.
Sve otegotne elemente treba zanemariti,
sebi izrecitirati ono čuveno 3,4 sad
i pogleda uprtog u svijetlu točku prema horizontu,
to svoje stopalo pokrenuti.
Gdje? Kamo? Kuda?
Ako i ne znamo baš točno u tom trenu 
odgovore na zemaljski postavljeno pitanje,
nije kraj svijeta.
Osjeti se u dnu svoje nutrine taj nemir 
potreba da se nešto pomakne,
da se pokrenemo,
da mooooramo nešto..,
da sebe potvrdimo 
samim kretanjem... negdje.
Poslije shvatimo da smo bili odvažni,
tim jednim jedinim korakom.
Skoro pa bi napisali knjigu o sebi,
snimili film,
režirali kazališni komad,
skladali operu dostojnu uspješnosti onih od prije nekoliko stotina godina.
Trud koji se isplati,
kao moderni vježbači koji pohode teretane 
samo radi osjećaja kada prolaze ispod okvira vrata 
iznad kojih svijetli 'exit'
 tog istog mučeničkog dana.
Multitalentirani smo u tom našem gibanju,
od akrobatskog hodanja po žici,
do nenadmašnog snažnog strastvenog ritmičkog flamenca,
kada u svaki i najsitniji i najbrži i najbolniji zvučni udarac potpeticom,
unesemo svoj najžešći temperament,
stvarajući požar divljenja vrijedan. 

Duy Huynh