ja sam kradljivica

Salon nije predviđen za raščlanjivanje najozbiljnijih, relevantnih isječaka koji tkaju onaj najvažniji scenarij i to bez podlijeganja stručnim kritikama - osobni život.
Ali, zato je ovo idealno mjesto za 'propuhivanje' moždanih vijuga na jedan simpatičan način koji može isključivo dobro djelovati na sve duše koje se slučajno ili namjerno zateknu ovdje.
Shvatila sam da sam ja kradljivica, koja je razvila svoju tehniku do savršenstva...i nije mi žao. Ne da mi samo nije žao, već sam ponosna što sam samouka, usvojila tehniku koja mi drži često glavu nad vodom. I još je ta glava nasmijana, što je uglavnom - apsurdno.
Ja sam kradljivica lijepih trenutaka, gdje god ih nađem, prepoznam.
Dobrim dijelom je za to zaslužna odrađena praksa iz djetinjstva kada je jedino moguće neopterećenošću i naivnošću uz pomoć mašte, od svega iskreirati zabavu i taj začuđujući osjećaj stvarnosti, koji postoji tada samo u vašoj glavi. Jedino djevojčica može kuhati cvijeće u olupini školjke, miješati ga grančicom tamarisa i time nahraniti lutke, a imati cjelovit doživljaj kuhanja, krepke juhice i sretne djece koja će joj biti zahvalna.
Odavno nisam djevojčica, čak se i djevojčica koju sam rodila, svrstala u kategoriju odraslih mladih ljudi, ali...ostala je, srećom, bujna mašta i djetinji entuzijazam, koji obilno koristim, naročito u krađama divnih trenutaka, koje pohranjujem za 'crne dane'.
Iskoraknula sam iz svoje komplicirane realnosti ovih dana, promijenivši grad. Uselivši u prostor koji me instant promijenio, odmorila sam... I to je divno. Kad se naučiš napraviti odmak od stanovitih zavrzlama, mislim da si dobrim dijelom spašena duša...treningom se dođe i do te vještine. Ja sam na tom području vlasnica 'crnog pojasa'!
Elegantan 'loft' u dobro čuvanoj, trenutno užarenoj ulici, zbog razbaškarenih stanara koji čuda čine ili su činili u našoj zemlji koristeći moć koja se omili svima, bio je moje boravište na kratko...
Iako je metropola siva i kišna i hladna zamjena za moje prebivalište - spasila sam se. Zaželjela sam se bila mirisa trulog lišća, mokre zemlje, konstantnih kapljica u zraku, hodala sam tim mokrim ulicama jedina nasmijana, ozarena, sretna...s 'prstom u uhu' što me čudno zagledaju lica navikla na obiljnost meteorološke situacije i bez smisla ili snage za pretakanje sivila u ugodnu nijansu. Svjesna sam ja kako se posjećeni grad doživljava drugačije od onoga u kojemu živimo...da ne promislite da sam malo 'makla'. Pa, opet, ja sam živjela u tom istom gradu, čak i knjigu napisala o tom periodu...onim očima. Sada se moj vid izmijenio, na milijun stvari se čudim, ali period mog života tada, s ovog aspekta upravo mi je neshvatljiv, kao da je onomad tamo bivstvovala neka sasvim druga Rea. Što u stvari jest prava istina.
Današnja Rea je mudrija, sazrela konačno, očeličila dodatno (ah...), poboljšao joj se vid.
I dok slušam ljetne cvrčke podno prozora i u naočalama za sunce sjedim na svom 'beige' kauču, obraćajući se vama,
zahvalna sam na nekoliko proteklih dana obojanih divnim srebrnim nijansama činčile, na darovanim trenucima lijenog tumaranja stanom koji je na mene djelovao 'njujorški' (taj izraz sadržava splet izvanrednih čuvstava)... ali i ...ljekovito. 
Iz poštovanja, donosim samo fotografije prostora koji ne potpada pod privatne odaje...

to što me kratko nema s vama - ne znači da ne mislim na vas

Već sutra se vraćam svom salonu!!!

Ne brinite.

Imam divnih stvari koje ću podijeliti s vama, salonski gosti moji, koliko otmjeni, toliko i vrckavi, interesantni i meni jako dragi! 

Happy October!

Jesen je vrijeme za novi početak!

Pretvorite oblačno, hladnije, kišno vrijeme u neku svoju osobnu predstavu toplih boja uz čaroban ugođaj u svom domu i s prijateljima oko svog stola! 

Savršeni balans je postignut jer vas ne ometa ljetna vrućina, niti proljetna malaksalost, niti pretjerana zimska hladnoća u kostima!

P. S. Moja djeca i ja obožavamo 'Notting Hill', od vremena kad sam tupila danima, mjesecima s tim CD-om, koji me pokretao. Ovo ljeto kad smo se duuuuuugo vozili prema Monacu i kad smo onemoćali, pokušali smo otpjevati u jednom dahu onih neumoljivih 26  puta 'and I know, I know, I know......." , hahaha - probajte, znat ćete o čemu govorim:)))

tamo di sinje more ljubi bili žal, di zvuk te pisme nosi vitar maistral, tamo di moj je rodni kraj moj je zavičaj, tamo di sunce uvik sja, tamo je Dalmacija

   Cila san se raznježila danas porukama i pismima i reakcijama dragih, najdražih ljudi koji žive van Splita, a vole ga ili su njegova dica, samo zbog vas san otišla jutros protegnit noge na Sustipan, pa upit svu blištavu lipotu da je podilin s vama i odveden vas u ovi virtualni đir...
Prvo, pisma s posveton - taaako, amo sad!
Mir, friška arija, sunce koje daje sriću, 'Mala Mrduja' za optimiste, ogromatični cruiser, pogled na more, procvitana agava, smišno krštenje bebe di su svi uređeni za past po podu, šesni puteljci među čempresima koji vode do glorijeta Vicka Andrića, koji me sitija opet na 'Ponos i predrasude', samo na naš način...sve je parilo tako nestvarno lipo...skoro ka malo pretjerano namištene kulise u japanskon filmu:)))
Ovo je samo za vas...pune duše. 

(ova slija gori nije ulje na platnu)

E...i nemojte nikad zaboravit, Split vas uvik čeka na iston mistu, ka' zadnjih skoro dvi iljade godina - neće uteć!

...iman i ja dite tamo daleko, daleko priko mora. Dite kojemu fali njegov Split...Voli te mater, Gogi moj, najdraži! Mislila san na te  i koliko bi gušta jedrit...

povijesno dopisivanje

Odustala sam od traženja pisama u našim papirnicama. Na moje pitanje imaju li pisma, zauzvrat dobijem blijede poglede i skoro pa u njima prepoznam gnušanje i zgroženost koliko sam demode. Uz to ide i poduka - "Danas, gospođo moja, ne pišu više pisma guščjim perom...Isuseeee, u doba interneta i esemesova, hahaha". Pristojno se zahvalim i začuje se milo zvonce na izlaznim vratima... jedan kupac otišao, mogu se besposlene prodavačice (ukoliko nije sezona mahnitanja s nabavkom školskih knjiga) vratiti omiljenom ispijanju kave.
Nabavim pisma u inozemstvu ili u nekom prašnjavom kutku jednog od domaćih dućana ili kombiniram koverte u bojama i fini tanki papir kojega u obilju imam neupotrebljenog još od one pratete iz posta 'XIX. st'. Svašta li ja od nje imam, zapravo...
Sada, rjeđe koristim pisma, otkako djeca više nisu u školama, pa nema niti pisanja opravdanja razrednicima. 
Rukopis više 'ne postoji'. Jedva se snađem potpisati s onih šesnaest slova, onda naime shvatim koliko mi je zakržljala ta vještina i koliko nemam strpljenja 'čekati' dok ispišem riječ (a, brzo pišem), umjesto da tipkam kao daktilografkinja...čekaj, i to je zanimanje nestalo!?!
Promislite kad ste zadnji put rukom napisali pismo...dobro, eto, neka ne bude pismo, kad ste napisali išta osim svog imena i prezimena ili popisa za shoppinh..? Čak su i čestitke elektronske.

Sebi dajte odgovor na to.
Nije li to pomalo žalosno?
Naša djeca se ne znaju ni poptisati.
Da ne budem pogrešno shvaćena...Ja jesam zagovornica novih tehnologija i napretka općenito, ali da nam vještina (ruko)pisanja odumire...to mi je otužno.
U novije doba, dopisivala sam se samo sa starijim gospođama, koje su se na neki način povezale s mojim životom. Imale su uvijek između sedamdeset i osamdeset godina... Nijedna nije imala ni kapi moje krvi. Jedna je daljnja rodica mog drugog supruga, kojoj je sada preko osamdeset godina i s kojom još uvijek održavam topli kontakt na relaciji Genève - Split.
Jedne više nema, iznimna dama, koja je također iz tazbine drugog braka, koja je podosta utjecala na moj život i dodatno ga oplemenila u još nježnim godinama (pre)mlade gospođe. 
Jedna je bila prateta Tinka...
Zanimljivo, da su baš njih tri utjecale na nastanak mog rukopisa "Ljentikovac" koji će dovijeka udobno ležati na polici ormara, a kojeg ću povremeno sama otvarati i guštati u njemu, nalazeći utjehu, radost i pozitivan stav, ono kad mi se malo zamagli životni putokaz, a zamagli se...kao svima.
Imam jednu prijateljicu, mlađu dvadesetak godina od navedenih posebnih dama, koja je iste kategorije. Beograđanka je, odrasla u privatnim engleskim školama, s burnim životopisom, u nekim privatnim segmentima sličnim mojemu. Jako je volim. S njom se aktivno dopisujem, elektronski. Ali, mi se dopisujemo, u pravom smislu te riječi. Imam radost dobivanja pisma, na isti onaj način... 

Jučer sam dobila pismo, divno, otmjeno, od jedne posebne osobe. Ustuknula sam pred pismom koje me donekle, unutar mene, nenamjerno svrstalo u modernu hordu onih koji ne pišu rečenice više, nego se koriste kojekakvim skraćenicama da bi brzinski iskazali svoje mišljenje. Divno pismo, suvislo, nježno, u tolikoj mjeri da je zagrljaj na kraju pisma bio potpuno realan. Ja sam ga doživjela... I baš to pismo me podsjetilo na doba u kojemu nema više mjesta za strpljenje, iščekivanje vijesti ili poruke. Strpljenje, kao jedna od vrlo važnih odlika, ne postoji više od doba mobitela, sms poruka, FB-a...U svakom smo trenu svima i to smjesta (!) dostupni i u svega nekoliko slova hitro dogovorimo što treba... Gdje je onaj konjanik koji donosi danima ljubavnu poruku u Hertfordshire!?!

malo mi za sriću triba

...i koliko god se trenirala da ne budem ishitrena i ne reagiram srcem, emocijama strašću, riječima, čime li sve ne, uvijek mi se nekako stvori situacija u kojoj se razmaše moj temperament i ja poletim. Onda pogriješim. Lako je kad ima povratka...
...kao i jučer s postom u kojemu sam, zbog vlastitog raspoloženja, burne i mrzle večeri, žudno, nestrpljivo, uzbuđeno sva bila već jesenasta, listopadna, dvadesetdevetonovembarska, pa čak i prosinački okićena božikovinom, te od glave do pete osvijetljena božićnim lampicama, sa pahuljama snijega u kosi i sve to duboko proživjela i podijelila u salonu. Ah...

Danas sam, drugi dio dana nastojala provesti što više sati na zraku. To je bilo razumno. I uradila sam to. Provjetravala sam sebe iznutra, jer je bilo 'ili - ili'. Spasila sam se u zadnji tren! Međutim, provjetravanje uopće nije izgledalo kao ono najavljeno jučer...

Split je danas bio topao. Ljetni ugođaj se neočekivano vratio. Ali mi nije smetao. Mada tempirana na nešto sasvim drugo, godilo mi je zaostalo ljeto leđima...i duši. Neka je blagost titrala 'kaletama', kojima su isključivo stranci iskrcavani s 'cruisera', u jatima pohodili 1700 stari grad, vidno guštajući. Osim mene, svi ostali likovi koji su se motali naokolo, bili su turisti...dobro, i jedan zagrebački režiser koji je vrlo glasno mobitelirao
i Ante Tomić s iPodom u ušima i sa svojim šeširom na glavi
i u prolazu bi promaknula neka domaća prilika žureći se, ciljano.

Nakon šetnje, popiti cappuccino na maloj 'pjaceti' bez obaveze pričanja, tračanja, govorenja, samo opušteno sjedeći i bludeći pogledom po prekrasnim kamenim pročeljima, balkonima, kojekakvim kosookim i bademastim očima koje su promicale u tihom mimohodu, gotovo sa strahopoštovanjem, nastojeći upiti sve oko sebe i zaiviriti u svaki 'kantun', čak i na gaće koje se poredane po veličini suše u pokrajnjoj 'kali'...ljekovito je.

Čak sam se i razveselila 'sposi' koja se profesionalno fotografirala u svim mogućim i nemogućim pozama pred katedralom, vitlajući dugim velom i žutim ružama, dok su je zadivljeni turisti i ja skupa s njima, fotografirali za sebe. 

Bilo je malko prije 18:30h, kad me zabljesnuo zvonik Sv. Duje u svoj svojoj ljepoti, obasjan zlatnim suncem što mu je tuklo s mora u čelo...Hodala sam prema doma.

Kako cijeli život živim u centru grada, od najmanjih nogu obožavam secesijsku vilu Plevnu iz 1907. godine, koje sam se najprije bojala zbog vještičjeg krova, a onda se nadala da će jednom biti moja. Naravno da nije moja. Sad je netko drugi, nesmiljeno uništava plastičnim prozorima i klima uređajima.
Pa sam se opet (!) nasmijala, kad sam prolazila pored neskladne oxfordske ograde mog fakulteta, pa zašavši u ulicu vrtova koja me vodi 'drito' doma, ozarila se slušajući cvrčke...c,c,c,... Jo, mene, lude, ma di mi je samo ona jesen od jučer? Šta san toliko bila loše..!?!
"A, popodne sam sva mirna, zadovoljna, čak sretna, cijeli svijet je moj " - reče Rea i namigne obnovljenom snagom da su je primijetili i 2000 km zapadno od zlatnoga Splita. 

...i ludilo uvijek promijeni tijek...

Premda je vrijeme snalaženja koje je razvijalo kreativnost bilo prošlo, čini se da će opet doći u modu kao 'fashion accessory' recesiji.

Olako smo se rješavali starih stvari, kupujući nove, birajući modele, boje, veličine... i time gušeći svako zrnce stvaralaštva u sebi. Prestale su nam padati na pamet ideje koje čuda čine, a novce štede.

Da ja ipak spomenem, zlu ne trebalo, ako pronađete stari 'Obodin' u nekoj privatnoj ropotarnici, nemojte zvati 'Reto' da ga odnesu, nemojte ga bacati noću tamo gdje se ne baca, nemojte ga liferovati'u apartmane koje za sitne novce iznajmljujete, nego ga uz pomoć premaza za školsku ploču, pretvorite u nešto feeenomenalnooooo!

via http://hobbychic.blogspot.com/

Kako budemo postajali manje komodni, u ovim otežim vremenima koja nas mogu nagnati da nanovo razvijamo vještinu snalaženja, sigurna sam da će i samostalno obavljanje poslova, koje su ljudi mirne duše, predavali u ruke obučenih za to, ponovno utrenirati vlastitih deset prstiju. Primjerice, pranja automobila.

Od vremena socijalizma nisam vidjela, ono subotnje pranje i sapunanje limenog kućnog ljubimca pred zgradom, kućom, neboderom. Susjedi su gledali, a ondašnji vrijedni muškarci, odjeveni u 'casual' varijantu koja se sastojala od trenirke 'Yassa' i iznošenih cipela 'za posao', glancali su svoju pokretninu posred parkirališta, koristeći vodu iz garaže dobrostojećeg susjeda. Ah, koja su to bila vremena...

Današnji muškarci su frajeri s Ray Ban naočalama na nosu, skupim satom ili odličnom imitacijom oko zapešća, u dizajnerskoj 'obleki' od glave do pete, koji fino 'begovski' ostave svog ljubimca na kotačima, koji odaje lažnu sliku da su svi rančeri, istraživači i ostali 'terenski' djelatnici, u autopraonici, pa hodom pantere odšetaju na piće. Poslije plate i odu doma. 

Bit će krajnje nezgodno ako budu morali tako skockani uhvatiti šmrk u ruke...

Ne valja biti pesimističan, možda se čuda dogode i sve 'procvate'!

prodišimo

Temperature su se snizile i u Dalmaciji. Vikend pred nama idealan je za prve sarme. Svakako sebe odjenite 'sexy' dok spremate to narodno jelo, jer valja objediniti tradicionalni običaj s efektnim daškom glamura, eh, tek tada možete reći da ste čarobnica koju kod kuće naprosto - obožavaju!

Perje možete odložiti u sobi da se ne zapalite prilikom kuhanja, ali ostavite na nogama šlapice s pufnom i trinaestcentimetarskom potpeticom, kao da ste rođena Stepforđanka. Probajte, pa ćete mi u ponedjeljak kazati da li vam je muško koje se mota po vašoj kući bilo zadovoljno...Vama je ionako svejedno, kuhali u papučama, u Birkenstockicama, tenisicama ili u delikatnim šlapicama!

Dok ne pripremate sarme, otiđite u šetnju. Idealno je vrijeme.

Gotovo se može nanjušiti skori dolazak oštro hladnih, burnih dana, bez sunca, ali na svakom koraku s busenima krizantema u svim bojama, ah! 

Spasonosne su te šetnje uz more s obaveznim šalom oko nježnih vratnih žila, kako bismo izbjegli sisanje pastila za grlo.

 Ima nešto zdravo u tom hodanju, za koje ja u principu nemam voljnu pratnju, osim iPoda pod kosom.

Nadam se sličnom doživljaju ove dane,

pa da čvrsto stegnem mišiće zadnjice kako bi bol u leđima koja je još prisutna bila lakša,

pa da uz miris joda osjetim ozdravljanje duše moje,

pa da saberem zbrkanu sebe,

pa kao prava non-desperate housewife 'šesno' pospremim raskošna događanja u odjeljke

i to pogleda uperenog prema kristalno jasnom horizontu utvrđujući onu 'što nas ne ubije, ojača nas'. 

Jasno, ovog puta ću na vrijeme maknuti slušalice s ušiju kada recimo započne 'Insomnia', koja je obilježila moj protekli tjedan...

Ali, da se vratim na početak priče. Osim što su mi leđa u prizdravljanju, radujem se i što je početak romantičnog listopada! Divan je sam po sebi, ali i zato što ima obilježje raspoloženog uvoda u studeni.

Dobro, nema više praznikovanja 29. novembra (oh, kako pofali samo), ali na samom početku škorpijskog mjeseca, rođendan mog oca amarcordovski okupi veliku obitelj oko gigantskog stola (umrijet ću koliko mi fali Gogi...). 

Nakon toga mogu reći da je teška crvena zavjesa podignuta i laganini počne planiranje prosinca sa svim svjetlucavim 'feštama' koje nas čekaju.

Pitam se...

Ma,ništa se ne pitam.

želim dobro jutro

P.S. i dobar petak cijeli.