povratak s Marsa

Svako fantastično putovanje završava popriličnim treskom u svakodnevni život. Kao i nakon razvoda, tako i nakon pamtljivih putovanja, sebi treba dati malo vremena da se slegnu dojmovi, euforija splasne, energija se povrati, misli se srede. 

I ne bih mogla reći da je povratak ružan, niti razočaravajući, samo se nekako radi o lebdenju... Sjedim u svom čardaku ni na nebu, ni na zemlji i misli mi kovitlaju. Javljam se gostima salona i to ne obično, nego s dragošću! Prenosim svima pozdrave bogatih, slavnih, elegantnih, poznatih, otmjenih...

Predvečernje doba je. Istuširani? Sređeni? S osjećajem današnjeg sunca na koži? Par kapi parfema negdje već, na sebi? Relaksirani? Poslužite se. U ovo doba serviram hladni pjenušac! Pridružite mi se.

kakvo bi izgledalo moje pismo Juliji!?!

Popodne sam bila u kinu. "Pisma Juliji". Slikovnica predivne Toscane. Moja omiljena Vanessa Redgrave, koja nije bila u formi, očito. Rekle bi narodne mase: "- Limunada."

Prilažem:

Letters to Juliet BY ROGER EBERT / May 12, 2010

Cast & CreditsSophie Amanda Seyfried
Claire Vanessa Redgrave
Victor Gael Garcia Bernal
Charlie Christopher Egan
Lorenzo Franco Nero
Bobby Oliver Platt
Summit Entertainment presents a film directed by Gary Winick. Written by Jose Rivera and Tim Sullivan. Running time: 101 minutes. Rated PG (for brief rude behavior, some language and incidental smoking).
I know “Letters to Juliet” is a soppy melodrama, and I don’t mind in the least. I know the ending is preordained from the setup. I know the characters are broad and comforting stereotypes. In this case, I simply don’t care. Sometimes we have personal reasons for responding to a film.
“Letters to Juliet” is about Sophie (Amanda Seyfried), an American girl who visits Verona with the man she’s engaged to marry (Gael Garcia Bernal). He’s always leaving her behind to investigate wine and truffles for his New York restaurant. She visits the house allegedly inhabited by Shakespeare’s Juliet. Below the balcony there, lovelorn women for years have posted “letters to Juliet,” asking for advice.
Sophie finds a letter 50 years old, written by a young British girl about a Tuscan boy she met, fell in love with and allowed to fall out of her life. Sophie writes to the girl, the letter amazingly finds its way, and soon Claire (Vanessa Redgrave) and her grandson Charlie (Christopher Egan) arrive in Verona. So now, if we’re experienced moviegoers, we know what must happen by the end of the story.
All of this is wrapped up in unimaginably beautiful shots of the Italian countryside, the warmth of the friendship between Sophie and Claire, and visits to many of the men named Lorenzo Bartolini, which was the name of the boy Claire loved so long ago. A hard-hearted realist would suggest that Sophie help Claire check out the possible Lorenzo Bartolinis by use of the phone, but no. “Letters to Juliet” requires the three of them to visit the candidates in person, leading to a series of false leads and at last, of course, to the real Lorenzo Bartolini (Franco Nero).
As it happens, this story stirred memories of romantic memories in my own life. Once in a small hill town outside Rome, under a full moon, I stood before the balcony being used by Franco Zeffirelli for his great film “Romeo and Juliet” (1968), and heard Nino Rota hum his theme music to Zeffirelli. Some years later, I stood beneath the “Juliet’s Balcony” in Verona itself with a woman dear to my heart and saw the notes pinned to the wall.
And the very first movie set I ever visited, before I was yet a movie critic, was “Camelot” (1967). On that set I met and interviewed Vanessa Redgrave, who was not yet 30, and Franco Nero, who was 26. They played Guenevere and Lancelot. They fell in love on the set, married and had a child. Finally on New Year’s Eve 2006, they married. Even earlier, Franco walked Vanessa’s daughter Natasha Richardson down the aisle when she married Liam Neeson.
So you see, when Vanessa marries Franco 40 years after falling in love with him, and they are playing characters who meet after 50 years, and this all has to do with Juliet’s balcony — reader, what am I to do? I am helpless before such forces.
Vanessa Redgrave recently lost her sister Lynn. I met Lynn once on London. I went to her house for tea. This was not long after the success of “Georgy Girl.” My interview has been lost in the past, but I remember the feeling of the day, Lynn sitting cross-legged on the carpet beside to her coffee table, smoking and jolly, a famous actress friendly to an unknown kid her own age.
I have strayed far from the film. But I’ve told you what you need to know about it. I also want to observe that our response to every film depends on the person we bring to it. Pauline Kael said she went to a movie, and the movie happened, and she wrote about what changed within her after she saw it. This is quite valid. Sometimes, however, we go to a movie, and our lives have happened, and we write about what hasn’t changed.

***

Limunada ili ne, jasno mi je bilo u kakvoj sam titravoj fazi, kad su mi za trajanja filma i suze potekle, malo, ali ipak su kliznule.

U kinu Kerumovom, u kojemu bez dolčevite i samt hlača, te tople vunene kape i vjetrovke ne treba ni ulaziti, preporučam presvlačenje iz ljetne u zimsku garderobu - u toaletima. Nisam vidjela postoje li utičnice negdje, ali zgodno bi bilo imati maleni kalorifer radi nogu, da ne zebu.

Svakako, pitam sebe kakvo bi to ja pismo ostavila Giulietti Capuleti...koju bi brigu svoju povjerila, koji savjet zatražila, koju ljubavnu muku predočila... Malo sam mozgala i došla do zastrašujuće istine - pismo ne bi uopće bilo ljubavnog sadržaja!Meni je odmah umjesto romantičnog pisma, pala na pamet 'knjiga žalbe'!

Da, da.

U mojoj bi kući trebalo uvesti lijepo Knjigu žalbe koja bi stajala negdje u kuhinji ili u dnevnom boravku i gdje bi sve svoje frustracije, prigovore, primjedbe, prijedloge, nezadovoljstva ukućani bilježili.

Svima bi nam bilo lakše. Pregledno, suvislo navedeno, bolje bih pamtila, lakše se mijenjala i - usavršavala.

Mooožda bi trebalo samo par stranica staviti za hvaljenje, ako nekome 'poleti' kakva pohvala...ali, možda i ne. Neka ima mjesta za primjedbe nezadovoljnih ukućana.

Ovako, bez Knjige žalbe, vrlo teško pratim sve kritike, komentare, obrušavanja i to dnevno!

Hm, a Juliji bi mogla samo napisati da se moli za nas. Ne za nas, nego za moje ukućane koji teško podnose ljeto, vrućinu, ostatke i repove puberteta, osobne frustracije i - mene. Žao mi ih je. Jer... ja ću lako, već nekako. Kao do sada...

I mada ne volim kada iz kina izađem mrtva hladna, prazna i promašenih emocija, ovog puta sam imala zadovoljstvo što me moja pratnja primila za ruku, da ne padnem niz stepenice valjda...cijenim tu pažnju, jer me inače ne primjećuje u takvim situacijama, držeći da sam samostalna i sposobna, pa što onda takvoj ženi otvarati vrata, primaknuti sjedalicu, primiti je prilikom prelaska ulice za ruku, lakat, rame, bilošto..."ka' da si betežna"!?!

Druga lijepa i konstruktivna stvar je razmišljanje koje je iznjedrilo ideju uvođenja Knjige žalbe.

I što bi ja sada još htjela!?

s gostima na zrak, molim

Ljeto. Družili biste se s predragim prijateljima, ali vam je vrućina i još nekako možete skuhati, ali letati oko stola i posluživati...nikako vam se ne da. Izvanredno rješenje, u skladu s recesijom, ali i s vašim vrhunskim stilom kojeg svi obožavaju jest - vrtni, balkonski ili klimatizirani buffet ilitiga 'švedski stol'. Baš sve napravite, složite, garnirate, unijansirate, pripremite, a onda kao i svi ostali šetuckate naokolo, pričate, zavalite se na ležaljku, odšetate do stola i poslužite se onim što vas privlači, a svog Čovjeka angažirate da 'muški' bude zadužen za piće koje će donositi skupa s ledom na predviđeno mjesto.  

Kozice? Škampi? Skuplja varijanta. Ostavite donji dio za uhvatiti prstima. Napravite i umak kao za koktel od škampa ili umak od majoneze, jogurta, senfa i začinskih travica:

Zdjelica arapskog namaza - humus, jednostavna je, a zasitna i orijentalna stavka na vašem stolu, uz krekere ili prutiće od svježe paprike. Samo trebate slanutak, sezamovo ulje, češnjak, papar, limunov sok, maslinovo ulje:

Malo drugačije bruschette, možda... Ili, pak obične s rajčicom, sirom, začinima, starim baguettom.

Salata od riže, pomiješane sa sjeckanom rajčicom, paprikom, crvenim grahom, kukumarima, kukuruzom,

pa punjena u izdubljene paprike... Ako je i u zdjeli, a ne u paprici, opet odlično:

Zapecite na kruhiću mješavinu mesa od rakova (mogu i surimi-proizvodi zaleđeni), jaja, majoneze, senfa, malo ulja, papra, vlasca:

Nagrilajte vrlo tanko rezane tikvice. Začinite ih maslinovim uljem, paprom, solju. Neka bude izdašna količina. Sve se lako izvodi u kuhinji, na grill tavi:

Nagrilajte i 'balancana' (patliđana), začinite ih kao tikivice, ali i pospite listićima češnjaka:

Jedan dio balancana nakon 'grilanja', poprskajte maslinovim uljem, gotovim 'pestom', pinjolima pospite ili parmezanom začinite:

Jedna salata s pastom neka budu penne s povrćem uz lagani začin ili dressing po želji:

Druga zdjela s pastom neka bude Portugalska salata - koju ja obožavam. Upotrijebite fusille:

Pouzdano znate da ima i nepopravljivih mesoždera među pozvanima, a jučer ste kuhali divnu juhu. Kuhanu govedinu narežite na male rezance, posolite, popaprite, dodajte nasjeckanu papriku u boji i to narezanu na kvadratiće ili još bolje, na tanke rezance, zatim dodajte sjeckane male rajčice, maslinovo ulje, aceto balsamico, poškropite limunovim sokom. 

Jednostavnija i jeftinija verzija je kuhana govedina, sol, papar, ulje, vinski ocat, crveni luk na listiće:

Salata s piletinom, prethodno preprženom. Uz endiviju ili rikulu ili matovilac. Može majoneza, može jogurt, može Miracle Whip. Začinite po želji:

Salata s lignjama. Sasvim su dobre i one jeftinije, pakirane i smrznute bogtepitaotkuda, ako su znalački pripremljene! Lignje pripremite kao da ćete praviti rižot, a onda umjesto riže, ohladite 'šug' i servirajte hladno na listovima zelene salate. Mljac: 

Grčka salata:

Kao desert u frižideru vreba savršena voćna salata, ne zaboravite malo Maraschina(!):

Eto!

Nekoliko vrsta kruha, raspoređenog u košarice na sve strane, nije problem staviti. Potomci imaju zadatak narezati kruh. I krekere poslužite, zgodni su za one koji se ustručavaju od kruha, iz nekog razloga. Možete na ovaj način uveseliti daleko veći broj gostiju. Nitko ne mora roštiljati i znojiti se, istodobno pričajući s ljudima. Vi ne poslužujete, ne dokuhavate, nego sudjelujete. Rekla bih, zgodno za vaše vikendice, ali i gradske adrese! Ovo može biti u doba kasnog ručka, ali i večere. Pripremite svijeće, lučice, lampione za sumrak. Ne zaboravite Autane. Ni muziku, koja će dopirati odnekuda...

DOLCE&GABBANA MEN SUMMER 2011 FASHION SHOW part 2

Sicilijanska sunzualnost. Odlična revija za muškarce. Izvanredna Annie Lenox. Kako ide kraju, sve je bolje i bolje...

murali. modni vrisak

Rose Anne de Pampelonne

Aaron Barr

Liza Bruce

Santiago Cucullu

Laura Sartori Rimini i Roberto Peregalli

Claudia Funke

Villa Le Rose iz 15. st.,Ferragamovi stanuju tu, malo izvan Firenze

Casilda Fabry

blagovaona Donatelle Versace

Robert Hoven

Prije petnaestak godina, inspirirana intervjuom Sarah Ferguson u salonu koji je imao intenzivno žute zidove, bijele dovratnike, vaze s poljskim cvijećem i prostrane prozore, moja kuća na južnim padinama Marjana, dobila je zidove u boji suncokreta. Unutra je uvijek bilo sunčano, veselo, nedosadno, inspirativno. Kada sam 'meštrima' objasnila svoju želju, nakon što sam mukotrpno pronašla tada preskupu boju za zidove, njima je bilo zlo. Ne samo da su me pokušali odgovoriti, uvjeravajući me da možda trenutno nisam pri sebi, nego su i mog supruga odgovarali od realizacije, govoreći mu vrlo direktno "da to moja žena napravi, bacio bi i nju i tu boju kroz prozor". Nisam proletila kroz prozore, nego sam dobila sunčane zidove. Ljudi koji su zalazili u moj dom, bili su zadivljeni i malo kao u čudu. Pomalo se prihvaćala boja žutih tulipana,  koja je svih toplo zagrlila i odbacili    uvriježenost da je "najbolje lipo Jupolom obilit sve da bude čisto". U nepravilnim razmacima, kako su čiji zidovi dolazili na red za farbanje, osvanuli su i drugi domovi u raznoraznim nijansama. Primjećivala sam koliko te boje ljude vesele i daju im osjećaj zadovoljstva.

Imala sam tri doma u bojama. Bili su u bojama sunca, afričkog zapada, imala sam ružičastu  žensku sobu i 'celeste' mušku...a, onda sam u svakom domaćem magazinu vidjela samo boje i boje i boje, mislim na kuće naših 'celebova' i zasitila sam se. Okenula sam se bijelim zidovima i osjećaju ljetnih, mediteranskih, južnjačkih domova, a boje sam 'unosila'  zavjesama (koje sam često sama šivala i to od materijala za haljine), jastucima, cvijećem, slikama. Smiješno je bilo kada sam doživjela "ma, sve je super, samo nedostaje malo boje, šteta da imaš bijele zidove. To je prošlost, znaš..."

Zadovoljna sam svojim starinskim štihom koji ima moja sadašnja rezidencija. Odbacila sam čak i svoje ideje stare nekoliko godina da 'uvedem' zidne tapete na cvjetiće u spavaću sobu i kupaonu, ali i da zidove do pola obojim u jednu, a od pola naviše, nakon ukrasne letvice, u drugu boju. Čak sam i te ideje vidjela kao trend u našim vrlo skupim salonima zavjesa i tapeta, koji se s ciframa nadmeću s draguljanicama.

Nego, što će sada ljudi sa svojim zidovima u bojama, kada je u modu došlo zidno slikarstvo!?!

Pod hitno treba naći nekoga tko bi bio voljan razmahati se svojim maštovitim muralima po našim zidovima, jel'..?

Hahaha, zgodna tema o kojoj možemo raspredati u vrelim danima kada jedino dokono ćaskanje ima smisla. Možda se ipak treba samo ograničiti na razmišljati, dok lješkarimo u sjeni, mokri od kupanja i umorni od naporne radne godine...nek' ćaskaju oni koji ne mogu izaći iz stresa, pa nastavljaju svoju navijenost i na plaži.

ljetujete!?!

Nije me bilo. Dulje vremena. Meni se barem tako čini. Kvar laptopa. Dobar kvar. Sada je odstranjen, ali mi je sve potpuno novo i ništa poznato na tom istom laptopu, u tolikoj mjeri da mi se čini kako imam u ruci neki sasvim drukčiji instrument. Glupo.
Jasno da svi ljetujete ili se barem spremate na odmor. Ja sam u gradu. Još. Imala sam dva izleta izvan asfalta doduše, ali vidi me sad...! I to što je nekih 39 C čini me dodatno snerviranom. Susjedin pas na prozoru, koji je jedva živ, gleda tužnije od mene. Barem netko. Nekoliko dana nosim ljetnu frizuru, strašno mi se sviđa, a kako se čini i ostalima. Susjedni pas je, čini mi se 'beagle', ja sam onda, s ovakvom kosom, križanka afganistanskog hrta i Kim Basinger.
Utješno mi je gledati susjednog psa, iako me vlasnica ne voli. Gospođa iz susjedne kuće sve zna o meni, uredno prati kada izlazim, s kim i u kakvom izdanju, a informacije dopuni preko osoba koje me nešto bolje poznaju. Volim te znatiželjne ljude, volim kad me prate i mjerkaju, komentiraju, kritiziraju, bave se mnome. Osjećam se važno. Oduvijek su se ljudi bavili mojim životom, čak su davili moju djecu u školi, ne bi li izvukli kakvu informaciju o možebitnoj promjeni na pomolu. Ljudima tuđi život uvijek izgleda zanimljiviji od vlastitog, pa prate sudbine iz susjedstva, koje nadopune svojim viđenjem i nastane 'sapunica'. Jeftina zabava, interesantan hobi koji potiče krativnost.
Pas nestao s prozora, jer žeže sunce, valjda. Vrijeme je da se rashladim ledenom limunadom. Treba imati umijeće preživljavanja, kod ovakvih okolnosti. Neka i mene netko makne s prozora...
Nedostajao mi je moj blog.

jedna savršena knjiga

ukratko sadržaj:

Amélie i Rinri su Belgijanka i Japanac koji se ne zaljubljuju u Rajskom vrtu, nego u Zemlji Izlazećeg Sunca. Na svojim nas lutanjima vode od tokijske vreve do snježnih vrhunaca Fudžija, od švicarskog fonduea do japanskih poslastica, od Yukija Mishime do Marguerite Duras. Amélie prema Rinriju osjeća japanski koi – ljubavničku naklonost bez romantičnog ushita, dok Rinri prema njoj gaji “tipično francusku” ljubav.
Kroz romantičnu vezu s Rinrijem Amélie nam otkriva i vezu Istoka i Zapada te na duhovit i dirljiv način, bez zapadanja u stereotipe, opisuje Japan viđen europskim očima.


Ova je autobiografska priča o mladenačkoj ljubavi istodobno vrlo obična i vrlo neobična, vrlo stara i vrlo suvremena. Ni Evina ni Adamova, nego Améliena i Rinrijeva. Dobitnik nagrade Prix de Flore, novi je roman Amélie Nothomb osvojio kritičare i ušao u uži izbor za najveću francusku književnu nagradu Goncourt.


“Kao uvijek, pohrlit ćete po najnoviju knjigu Amélie Nothomb. I nećete požaliti.”
Le Journal du Dimanche

“Roman Ni Evina ni Adamova opet krasi ljupkost autoričinih prvijenaca. Vjerojatno najintimnije djelo ove samosvojne književnice.”
Le Monde


"U glavi sam usporedila bogatstvo Japana s bogatstvom Belgije i zaključila da je ova transakcija kap vode u oceanu tolikog nerazmjera. U supermarketu sam za šest tisuća jena mogla kupiti šest rajskih jabuka. Adam je Evi itekako dugovao toliko. Umirene savjesti, krenula sam u šetnju Omotesandom."
Amélie Nothomb, Ni Evina ni Adamova

***

Knjiga (originalnog naslova: Ni d'Ève, ni d'Adam) me opčinila. Pomalo ima tu i osvježavanja određenih vlastitih emocija rođenih za posjete Tokyu, nevjerojatnih i nikad zaboravljenih...

Otkrila sam Amélie Nothomb!!! Otkrivat ću je i dalje.

Rea, www.mojsalonzadurenje.blogspot.com 

***

Tko je Amélie Nothomb?

Dakle, rođena je 13. kolovoza 1967. u Kobeu, Japan. Prvu je knjigu, roman 'Higijena ubojice' objavila 1992. Za 'Strah i trepet'  dobila je Veliku nagradu za roman Francuske akademije, a hvaljeni roman 'Ni Evina ni Adamova' osvojio je nagradu Flore 2007. Djela su joj prevedena na više od 30 jezika.

Čitam da je njezin tata bio veleposlanik pa je živjela u Kini, Japanu, Bangladešu, Laosu, SAD – u i Belgiji, svojoj zemlji podrijetla. Da...ljudi s tom vrstom odrastanja, ukoliko imaju iole razvijenu senzibilnost, pronose cijeli svoj život egzotične i neegzotične, ali vrlo posebne nataložene običaje kojima su pohodili, uz koje su razvili vrlo specifičnu polivalentnost i rekla bih...posebnu vrstu tankoćutnosti. Ukoliko nisu samo razmažena derišta s lagodnim životarenjem, u pravilu su senzacionalni ljudi, filovani bogatstvom doživljenoga u osjetljivoj dobi. Poznam vrlo dragu i meni posebnu osobu koja to dokazuje. 

***

Fascinirao me izgled spisateljice, također. Ovo je Amélie, modernog vještičjeg izgleda, ali ne i šašavog. Ona je zaigrana, otkačena, britka intelektualka, koja živi život punim plućima i to je fantastično.

photo by marianne rosenstiehl

***

Zanima vas barem jedno poglavlje pročitati. Izvolite!