Poslije dvije godine

Ovo ne znači da se obvezujem ama baš na ništa. 

Ovo ne znači da ću ponovno pisati pričice na ovom mom blogu. 

Samo mi je došlo da negdje napišem crticu ili dvije, 

a da to nije Facebook 

koji obiluje neurozama i negativnostima 

koje uništavaju život, 

čak i onima koji se zaklinju da njih to niti ne dotiče:) 

U dvije godine sam se promijenila,

više no ikada u cijelom svom životu.

Splet okolnosti me gurnuo preko ruba

po kojem sam balansirala,

izmrcvarena koječim iz mog dinamičnog života,

premda uglavnom simpatično...

i, zabavljajući druge oko sebe.

Kada malo bolje razmislim,

nije baš istina 

da me splet okolnosti 

gurnuo preko ivice,

bacila sam se sama,

s nekom novom vrstom hrabrosti,

drukčijom od ostalih 

koje sam do tada rabila tijekom življenja.

Moglo bi se reći da sam konačno sazrela.

I nije naročita sramota da se to kaže 

u mojim godinama,

štoviše, ponosna sam zbog toga na sebe.

Ta se emocija prvi puta u tolikoj mjeri 

razlila u meni,

toplo, snažno 
i otvorila mi novi svijet,

što je samo potvrda 

da uvijek postoje novi svjetovi,

ma koliko ih već pootkrivali do tada.

Nema kraja otkrivanju novih svjetova i podizanju novih zavjesa.

Toliko o tome u dvije godine, bez detaljiziranja.

Kao tema dana,

koja bi one koji ovo pročitaju,

mogla potaknuti na razmišljanje,

pa makar i kao ovlaš provlačenje ideje mislima,

spomenula bih jednu neobičnu situaciju 

koja se desi tu i tamo nekome,

ali sigurno gomili 

baš danas.

Koliko često bitne odluke ovise isključivo o vama?

Mislim... kada se možete osloniti samo na sebe,

bez konzultacija s nekim 'jokerom iz rukava',

kada ovisite samo o svom razumu, intuiciji, blefu, poduhvatu,

ne znajući točno kakvu ćete posljedicu proizvesti!?!

Čak ni hrabrost ne treba isticati,

jer jednostavno MORATE nešto odlučiti

ili pretočiti u djelo,

a onda je pitanje hrabrosti nepotrebno spominjati.

Ima li je, nema li je - djelovati morate.

Zatvorili oči ili ne - učiniti trebate.

Sa ili bez strepnje - odlučujete, jer se to očekuje od vas.

Možda samo promrmljate sottovoce

"svijet će se nastaviti vrtjeti, što bilo da bilo".

I zato, kao i ja ovih dana,

samo nastavite disati,

udah, pa izdah, pa tim redom u jednakim razmacima,

jer sve ćete moći podnijeti

i sve će to proći,

a i vi ćete preživjeti,

već nekako...

I dok talentriani gospodin Ripley

s nepotrebno i sasvim slučajno upaljenog televizora

hladnokrvno laže detektivu koji ga ispituje,

moja nova knjiga me čeka 

da je zagrlim, 

privijem na srce

i odem s njom u postelju,

nadajući se krepkom snu ove noći,

nakon tjedan dana obiteljskih događaja 

koji su mi remetili san,

uz ostale sitnice koje sam nagomilala u brežuljak zvan Karepovac.

I mada znam točno što hoću, trebam, želim,

točno što mi nedostaje, 

što me žalosti ili razočarava,

čemu se čudim, a što razumijem,

što bih promijenila, a što ne,

svejedno je život uvijek toliko svoj,

da su sve moje misli ili pritajene želje izlišne,

te im se bolje nasmijati u facu,

pa dopustiti životu 

da me iznenadi.

Molim te, nek' bude sada konačno nešto lijepo.

Lijepe snove, svijete!