Volim te, Rea

Malo prije podne,

nisam bila sigurna hoću li izdržati više

ovaj dan, 

ovaj tjedan.

Očigledno jesam.

Tjedan iza mene

bio je ključan,

kao i mjesec iza mene,

kao i dva mjeseca iza mene.

Zamolila bih ljubazno nebesa

za prelazak na drugi nivo,

sve sam ispunila!

A, vani je baš bio 

normalan sunčani petak,

sve se činilo neopterećujuće,

blješteće,

svjetleće

i sve intenzivno zeleno.

U mojoj glavi je bilo zabilježeno

samo tri sata sna,

nedovoljno da prohodam dan.

Eto, nisam crkla.

Pozdravila sam svoju terasu,

obećala joj vikend,

makar lilo kao iz kabla

i teškom mukom otišla

onamo gdje radim,

gdje ništa nije tiho,

mirisno,

obećavjuće,

relaksirajuće,

nego je oprečno svemu navedenome.

No, svakako je mjesto

čija vrata otvoriš

u određeni sat

i tog trenutka

prestane postojati

vanjski svijet

i tvoj život.

Ali, i problemi.

Potpuno ustukne sve,

pred onim iza vrata

i nakon mjerenja tjelesne temeprature
 pri ulasku.

***

Dok sam negdje 

na pola radnog vremena,

sjela na klupu u parku,

slučajno sam zabacila glavu

na kratki trenutak

i ugledala ovu tek prolistalu krošnju,

koja mi je pružila nadu

da ću izdržati

navedene napore s početka posta.

U toj je krošnji bila 

sadržana snaga

jednaka snazi

i optimizmu

iz tinejđerske serije

dok je ista odgovarala mom uzrastu,

kada je takva krošnja

najavljivala obećavajuće dugo toplo ljeto,

koje traje, traje i traje

i u kome je sve moguće.

Identično sam osjetila danas.

I ovo ljeto će krucijalno promijeniti 

moj život,

to znam.

Obećala sebi!

Čvrsto.

Kada sam natovarena

 sezonskim voćem i povrćem,

u poslijepodnevnim satima 

stigla kući,

četveronoške sam neko vrijeme puzala 

dahćući kao pas,

prije nego sam se mogla uspraviti

i napraviti sebi večeru.

Zelenu večeru.

Sve sam misli isključila,

sve rekapitulacije,

sve iz sadašnjeg života,

ispraznila sam tikvu

i samo bila prisutna 

u obavljanjima nužnih radnji,

otprilike kao lobotomirana.

Prije nego sam pritisnula tipku off,

sjetila sam se jednog sličnog umora...

iz života.

Živjela sam s obitelji

u predivnoj kući

na južnim obroncima brda

u mom gradu,

s pogledom na cijeli široki plavi akvatorij.

U toj kući, opasanoj jednostavnim 

španjolskim zidovima,

unutar kojih se nalazio predivan vrt,

jednog se Božića

okupilo

 ispred,

iza, 

lijevo, 

desno 

od središnjeg velikog kamina, 

ni manje, ni više nego

 DVADESET I PET LJUDI.

Kao domaćica,

premda sva zanosno nasmijana

i u biti, istinski radosna,

u jednom sam trenu osjetila 

umor 

kojemu je prijetilo kolabiranje.

Nonšalantno sam se iskrala,

popela zavojitim drvenim stepenicama

boje mahagonija 

i omeđene bijelim zidovima,

na gornji kat,

gdje su se u jednoj od soba 

igrali gosti dječje dobi.

Mislila sam otići u radnu sobu i biblioteku,

pa samo na nekoliko minuta

udahnuti mir, samoću i tišinu,

no, nisam imala snage

 niti do tamo doći.

Jednostavno sam sjela 
na najgornju stepenicu,

i gornji dio tijela polegla

na brodski pod iste boje.

Buljila sam u enormno visoki strop,

s rukama klonulim negdje niz tijelo, 

onemoćalo, kao da su mi polomljene

i samo disala.

Nikakav žamor 

koji je dopirao odozdo,

prekidan smijehom

i laganom muzikom,

zveckanjem čaša,

nikakva graja iz dječjih soba,

ništa me nije moglo omesti

da nekoliko pišljivih minuta

pokušam ubrzano 

skupiti snagu 

da "dovršim" ovaj

božićni party,

koji pamtim kao zbilja fenomenalan...

ali, brate, crkla sam bila propisno!

Možda sam se i bila onesvijestila

damski kratko,

tko zna...

dok me lijepi škotski ovčar

iste boje kao moja kosa,

nije turnuo njuškom

zabrinut što gazdarica

neprirodno leži

sređena od glave do pete

na vrhu stepeništa

udobnog doma,

prepunog sretnih ljudi.

***

 Bitno je pojesti zelenu večeru,

makar to bila i pizza,

koja umjesto "passata",

ima kućno urađeni pire od graška,

nakon ovakvog dana,

kojim se zaključilo tjedno ludasanje 

koje je pokupilo svu energiju,

pa nakon toplog slapa 

u mojoj ogromnoj kadi,

uvući se u posteljinu

boje sladoleda 

čokolade, maline i vanilije,

napisati ove 'dvije riječi',

sklopiti s jednim "tik" laptop

i pokušati usnuti

iako je prekardašeno sve,

pa i mogućnost lakog uspavljivanja.

Laku noć.