Sam svoj režiser

Najsigurnije u doba koronavirusa,

svakako je sjesti u automobil,

staviti dobru i vrlo glasnu muziku, 

voziti se.

Možeš pjevati,

možeš misliti,

možeš plesati gornji dijelom tijela,

možeš gledati krajolik,

možeš isključiti misli iz mozga.

Nadomak mog grada,

nastala je ova slika, 

koju je fotografirao mladi prijatelj,

a mene je neodoljivo podsjetila na Pacific Coast Highway,

koji povezuje Los Angeles i San Francisco,

ali i na "Big Little Lies".

photo by Ante Burazin

Koliko uopće pozorno gledamo oko sebe,

a koliko očekujemo od samog života 

da nam servira sekvence,

da nas zabavi,

da nam sam osmisli svakodnevnicu,

jasno onu koja nije zadana rutinskim poslovima 

koje obavljati moramo!?!

Koliko pažnje posvećujemo sitnicama

i koliko smo spremni uložiti vlastitog truda 

da sami sebi uljepšamo moment, pa onda i život?

Uvriježilo se, 

dakako ne kod svih,

ali kod većine življa,

ta neka lijena linija manjeg otpora,

to puštanje sebe niz vodu,

to prepuštanje danima koji teku i teku,

i odbrojavaju nam se,

bez da ulažemo ekstra trud,

uljuljkani u poznatu nam svakodnevnicu,

bila ona udobna ili ne.

"Ma, što ću se tu nešto truditi, kad je ionako sve u komi."

Znam da ovo zvuči oštro,

ponekom,

 tko je trenutno nježniji ili neraspoloženiji no inače,

možda čak i okrutno,

ali, to nije niti moja namjera, 

niti moja narav.

Više kao mala nenaporna pitanja,

koja se možda na nekoliko trenutaka,

pročitana, 

pojave u mislima tijekom dana,

pa se iznjedre neke inicijative,

nade,

vjere,

odluke,

promjene,

i bolje raspoloženje,

možda i pucanje filma s pozitivnim preokretom.

Kako smo, u konačnici

 sami režiseri svojih sudbina,

jednako tako kreiramo

i sve mini momente

koje upravo živimo.

I niti jedan trenutkić nije nebitan,

što se često olako misli,

valjda u očekivanju drastičnih i golemih promjena 

koje će nam pasti s neba 

i onda ćemo ponosno 

zagaziti u renesansni period 

vlastitog života.

Kako da ne...

S neba, 

osim kiše, tuče, snijega ili nesretne cigle u prolazu,

ne pada - ništa.

Svo padanje boljitka s neba,

u bilo kojem segmentu života,

možemo jedino mi inicirati

u našem malom privatnom teatru života,

gdje organiziramo da se to dogodi.

A da bi se dogodilo,

potrebna je samo jedna stvar: odluka.

A da bi se donijela velika odluka,

potrebna je samo jedna stvar: hrabrost.

A da bi se iskazala hrabrost,

nije potrebna jedna stvar: podrška.

A da bi se eliminiralo iskanje podrške od drugih,

potrebna je samo jedna stvar: vjerovanje u sebe.

A da bi se došlo do vjere u sebe, 

pootrebna je samo jedna stvar: (za)voljeti sebe.

A da bi se znalo voljeti sebe,

potrebna je samo jedna stvar: lišiti se nesigurnosti stečenih u napornom odrastanju.

Mogla bih još desetke stvari nizati, 

jednu na drugu,

ali to obavljam samo individualno

i to vrlo bliskim ljudima,

koji sami počnu o tome razgovarati sa mnom,

a dovoljno me znaju 

da im je jasno da ne solim pamet,

jer nisam priučeni life coach,

nego samo zrela žena

s iskustvom,

naglasak na osobno iskustvo,

jer općenito pisani priručnici često ne poluče rezultat,

i nedostaje - praktičnosti.

I osim toga,

oblačan je dan,

Natalie Portman se muči u "Crnom labudu" 

na programu koji nisam ugasila,

nego potiho rumori u daljini,

jer sam htjela vidjeti kako je moguće da je Vincent Cassel

prije deset godina izgledao u faci stariji,

nego danas kada uživa s Tinom život u svoj svojoj punini

i konačno blista kao mladić,

više nego u vremenu s Monicom Belluci.

Sada sam izvršila usporedbu

i ugasilao inače odličan labudov film

 iz doba kada sam bila i sama 

u vrlo dobrom društvu,

te se okrenula svojoj suboti,

koju sam sama isplanirala,

ne prepuštajući biometeorologiji

i stimulansima,

da me usmjere.

Uživajte svaki mali moment,

činit će se cijeli život dulji i ispunjeniiji.

I ne zaboravite da je vrijeme za mali 'lunch' već sada,

kako bise mogli imati ranu večeru raskošniju, opuštenu, gurmansku;)