Zašto je moj teški životni trenutak, bio istodobno veličanstven

Kliknite tihu muzičku pozadinu,

za ovu večer,

za koju se nadam da provodite

u divotici doma svoga,

s najdražima:

Danas sam pričala s mojom vrlo intimnom prijateljicom,

iznimno inteligentnom, duhovitom, ai i ozbiljnom,

 posebnom ženom 
koja baš zna živjeti život.

Pomalo je ekscentrična,

no dovoljno mudra i samokritična da ne lebdi,

već pronalazi jedan divan balans

 u svemu tome.

Imamo slične poglede na život 

u svim njegovim segmentima,

 vodimo iskrene i duge razgovore, 

koji su nam na neki način 

vrlo vjerojatno samoterapija, 

upravo stoga što 

bez granica 

dotičemo najrazličitije teme... 

ponekad se začudim koliko raznolikosti 

nepresušno izlazi iz nas, 

 i nerijetko zahtijevno,

ali se zato obje mijenjamo, 

dograđujemo

 i zaključile smo - sve smo bolje. 

Ona već neko vrijeme živi 

u predrazvodnom periodu,

uz sporazumnu odluku

 koja se donijela u njihovom domu.

Danas mi je, između ostalog,

rekla kako su je moje nedavno 

ovlaš spomenute uspomene 

nastale za trajanja mog drugog braka 

potaknule na tužan zaključak 

kako uspomene te vrste 

ona neće ponijeti

iz vlastitog dugog braka...

Dirnulo me to,

jer mi je bilo žao,

baš me nekako - pogodilo,

rastužilo me, u biti...

a onda i potaknulo 

da još jednom 

potvrdim moju teoriju života,

koju sam od vrlo mladih dana 

nekako sama sebi stvorila,

a koja se bitno razlikovala od uvriježenih teorija života 

i u kojima sam stasavala,

i koje su se odvijale oko mene,

pa sam često ljuto bila okarakterizirana

kao svojevrsna "buntovnica",

ponekad povrijeđena do dna srca,

najčešće neshvaćena,

samo zbog iskakanja iz klišea,

koji se 'lipo triba poštivat ako si šesno odgojen'.

Meni je, međutim,

 bilo bitnije da sam fer 

prema djeci,

prema sebi

a i prema završetku odnosa 

koji to više nije po ničemu,

osim po namjernim fotografijama,

koje se fino namjeste,

ali i opravdaju egzistiranje nečega 

što nema nikakve veze 

u četiri zida.

Nedavno sam sahranila bivšeg muža,

iz daljine, šutke, nenametljivo... 

Oca mog sina i tatu moje kćeri.

Iznimnog, vrhunskog čovjeka koji je bitno odredio 

i promijenio

cijeli moj život,

otkrio mi sasvim novi aspekt življenja,

vrste koje nisam spoznala 

u roditeljskom domu,

ili igdje ranije.

Kada mi je dijete javilo tužnu vijest,

o odlasku već bolesnog oca,

 desilo mi se nešto poprilično jezivo - pozlilo mi je.

Ono ozbiljno pozlilo...

od čega sam se tada oporavljala 
tjedan dana intenzivno,

i tjedan dana kada sam se vratila svom domu,

gdje sama živim.

U stvari, samo sam kratko navela ovaj događaj,

kako bih rekla ono što smo danas pričale 

moja divna prijateljica i ja:

tjedan dana sam danonoćno 

pod pažnjom i skrbi vlastite majke,

u njezinom domu, 

kamo su me odveli,

i koja je imala zadatak "osoviti me na noge",

isplakala do ukupne dehidracije sve uspomene,

kojima me obogatio taj čovjek zauvijek,

ali, 
ono što je nevjerojatno,

samo prekrasne trenutke,

koji su mi na najnevjerojatniji način
 izvirali i izvirali,

toliko sitnica 

i detalja 

i emocija,

toliko naših momenata, 

krucijalnih i najsitnijih,

da sam bila iznenađena,

i još sam, pomalo...

odakle su te silne slike i emocije dolazile na površinu,

na kojoj nisu egzistirale veliki broj godina,

jer sam otada 
živjela svoje različite živote 

i vodila drugačije bitke.

Toliko sreće se evociralo u zabilježenim uspomenama

i najnevjerojatnijim proživljenim trenucima,

da bih mogla "moderno" reći:

živjela sam kao na filmu,

sve segmente tog bračnog života 

koji je trajao jedanaest godina.

Jedanaest mojih vrlo važnih godina,

u kojima sam dozrela do potpunosti,

kao žena,

iznimno voljena žena.

I sve ovo govori ona,

koja je sama odlučila postati 

njegova bivša supruga,

naravno zbog nikakvih trivijalnih razloga

ili kakvih osoba sa strane,

nego nažalost zbog razloga koji više nije mogao postojati

kao takav u našim životima.

I zbog toga je bitno živjeti punim plućima,

ali i u istinskim vezama,
nelicemjerno,
autentično,
iz ljubavi

jer ona tka gustu i najfiniju mrežu 

fenomenalnih, genijalnih, savršenih

 momenata i emocija, 

doživljaja zbog kojih 
vrijedi živjeti,

pa da na kraju znaš 

zašto si živio!!!
"What a beautiful journey!"

Sve drugo je jadna farsa,
koju se ne isplati
SEBI priuštiti.

via H E R E