Biti ili ne biti kontejner

U nekom trenutku shvatiš da si 

kontejner

i to dugotrajno upotrebljavan.

Isprva opravdavaš tu činjenicu 

kojekakvim okolnostima 

i razumijevanjima, 

ove i one vrste.

Kontejner se puni, puni, puni

i prazni,

jer svako toliko zapališ otpad,

uglavnom da bi napravio mjesta za novi.

I tako to ide,

iz dana u dan,

iz godine u godinu.

Sebi se pravdaš 

pred spavanje,

kada se ugase noćne lampice,

pridavajući toj paleži smeća

lijepu karakteristiku, recimo...  dobrotu.

Ponekad ljudskost.

Ponekad toleranciju i strpljenje.

Ponekad nađeš i razlog, a razlog je nesebična ljubav.

I onda, jednog lijepog južinavog dana

 shvatiš da je kontejneru - dosadilo.

Sav je izgoren, iskrivljen, ulupljen, okrhnut,

jednostavno više ne prepoznaješ osnovni oblik,

 a ni svrhu.

I onda zastaneš.

Promisliš svojom glavom.

Promisliš i o "škovacinima" koji ga zdušno pune.

Promisliš i o svrsi toga.

Promisliš i o rezultatima koje "škovacini" tim pražnjenjem dobijaju, 

ali i o samoj trapeznoj limenoj kantetini s poklopcem,

izraubanoj do mogućnosti da je odnesu isluženu na otapd.

Odjednom ti sine da ne nije nužno da budeš više kontejner!

Jer, pri razvrstavanju smeća shvatiš 

da se uopće ne radi 

o pravom otpadu,

nego o tuđim frustracijama kojima nije tu mjesto.

Podvučeš crtu.

Opereš kontejner, 

popraviš lim,

učvrstiš kola,

podmažeš poklopac,

usjajiš ga voskom,

a onda staviš na nj obavijest

kako je kontejner promijenio namjenu

i postao divan kristalni bokal s vodom za žedne,

koji će uvijek biti tu, 

pun pitke vode,

da napoji drage duše.

Podsjetiš se da su svi "škovacini" 

koji su istresali sve i sva,

pismeni 

i da će razumjeti naljepnicu 

koja je nalijepljena posred nekadašnjeg kontejnera,

no svejedno nacrtaš dva lijepa crvena srca,

ukoliko nisu ponijeli naočale za sitnija slova.

Tada pojedeš popodnevni desert.

I odahneš što si se sjetio tko si!