Croissant za oblačnog vremena

Kada je oblačno 

u ovim mediteranskim krajevima,

ništa se ne čini tužno,

kao u sjevernijm predjelima.

Oblačan dan ovdje zvuči obećavajuće.

Svi iole neuništeni

tada daleko bolje razvijaju 

kreativnost unutar vlastitog života,

nego kad sjaji 

obično sunce,

koje uniformira svih,

 ispeglanih ili uvijenih frizura,

odjenuvši ih u modne krpice,

pa prelijepe horde klonova oba spola 

paradno krenu prema istom mjestu,

gdje će se iza velikih sunčanih naočala istaknute marke,

prikazati jedni drugima

uz laki natjecateljski duh,

koji pogoduje onima 

koji uspiju biti ishvaljeni 

ljepote radi.

Ti ovjenčani su, doduše, nakon te sunčane šetnje, 

potpuno jednako kao i ostali 

iscrpljeni,

skuhani, oznojni, umorni, gladni, uzdrhtani od previše kofeina, 

ali održavaju se ispeglano sve do kućnih vrata 

na krilima komplimenata,

uzdaha, zavisti, odobravanja, divljenja.

Zgodno je to kako se fizički izgled izlaktao do 

vrha ljestvice važnosti 

kod ogromnog postotka ljudi. 

I oni su, doista time potpuno zadovoljni. 

Njima - dovoljno.

Volim vidjeti tu površnu i sretnu skupinu,

u svom zasebnom svijetu,

koja okuplja oko sebe iste,

baš kao i sve ostale ljudske skupine 

koje se grupiraju prema sličnim nazorima,

kako bi se - razumjele.

Unutar skupina, govori se skupinskim jezikom,

premeću se po ustima isti izrazi,

iste šale, 

isti komplimenti,

sve je manje više unificirano,

baš kao i zadani im modni izričaj.

Tako se, uostalom, sve skupine 

bez posebno zadanih rasporeda 

same od sebe grupiraju,

i bez da im padne na pamet 

zaigrati "grupa trži grupu".

Drž' se ti svojih, radije. 

Tamo gdje pripadaš,

gdje te prepoznaju,

gdje se osjećaš bitan 

i netko!

Kada je oblačan mediteranski dan,

mirisan, 

prekrasno iznijansiran,

miran ili vjetrovit,

on izmami vani one 

koji istinski vole podneblje 

u kojem obitavaju.

One, koji spadaju u drugu skupinu.

Tada neki drugi ljudi hodaju gradom,

mada većina i dalje ima sunčane naočale,

koje ovdje srastu uz nosni hrbat,

već u osnovnoj školi,

a može biti i ranije.

Većina je prolaznika ležerno odjevena,

nijedne ispeglane ili krupno navijene kose,

nijedne vrtoglave potpetice

ili upadno poznate marke odjelca ili torbice

 na koje se potrošilo bogatstvo.

Oblačni grad tada počne 

sličiti na neki od gradova 

razvijenijih zemalja

iz istog podneblja,

na one sredine 

gdje je malograđanština 

u manjini,

gdje vladaju neka druga pravila:

jednostavnost i nastojanje da se uživa sebe radi.

Srest ćete tada opuštena lica,

nimalo zategnuta filerima ili savršeno iscrtanog make upa,

sve su fizionomije 

divno različite,

interesantne,

zanimljive,

i uopće međusobno ne nalikuju!

Nitko i ne zagleda jedan drugoga,

svi odaju nonšalantnost koračanja u udobnoj obući,

potamnjela se lica, navikla na sunce i vjetar, 

mimoilaze bez zagledanja, svak ima različit cilj.

Gotovo svi primjećuju nebo, more, posađeno cvijeće, 

brodove, palme, usidrene brojne trajekte, zgodne balkone.

Čak i biciklisti koji prohuje u svojim kacigama i uskovitlaju zrak.

Ako se začuje smijeh onih koji se sretnu, 

srčan je i spontane je melodije,

kao i poneke iskrene rečenice 

koje uho uhvati prolazeći pokraj.

Trebala sam samo croissant.

Tražila sam ga sve dalje i dalje,

prolazeći pokraj pekarnica 

i praveći se da ih ne vidim,

sve dok se nisam nauživala 

kojekakvih ljepota oko sebe.

Nekih šest kilometara 

šetala sam do svog croissanta,

koji je bio pravi, mekan, izlistanog tijesta, arome pravog maslaca, 

koji je savršeno pasao uz 'latte'

kada sam stigl doma

potpuno relaksirana.