Svoju razočaranost odrađujem ipak u Stockholmu

Ne možeš se svugdje 'razočaravati',

već treba pažljivo iznaći kulise za tu emociju.

Kada ti se to desi,

nastoj sebe umetnuti u vedar interijer

ili u živahan eksterijer.

Vrlo je važna scenografija,

jer je osjećaj razočarenja 

toliko gorak

ili toliko bolno prazan, a oštar,

ukoliko se radi o voljenoj osobi.

Naravno da govorim općenito,

kada nije bitno jesi li razočaran 

u djecu, roditelje, partnera, prijatelja, kolegu, člana rodbine.

Svaki put

 ta je emocija opora

i svaki put poželiš 

da si je samo 

sanjao.

Od svih teških emocija,

kroz moj ekstra burni život,

odživjela sam svaku,

mislim da je najgora - izdaja.

Ne prevara, nego izdaja.

Da se vratimo na razočaranost...

koju već dosta vremena vučem,

ono od spoznaje, 

do provjeravanja da nisam možda pogriješila, 

pa nadalje.

Sada je ta emocija na svom vrhuncu,

kada niti ne boli toliko,

koliko je sama po sebi 

jeziva.

S obzirom da se radi o bliskosti,

koja podrazumijeva vrlo dobro poznavanje 

proizvođača te fuj emocije,

znam čak i sve razloge,

a kao opasno intuitivna osoba,

znam čak i budućnost iste.

Ovoga puta, 

sa sigurnošću mogu reći da će 

razlozi opravdat postojanje 

mog razočaranja,

te da će gong grubo zazvoniti 

na drugoj strani,

a ne na mojoj.

Svejedno se tome ne mogu radovati,

jer ako voliš nekoga,

nikada mu ne poželiš

išta loše,

a kamoli nekakvo vraćanje bumeranga

i slična razmišljanja 

kojekakvih vrsta zlopamtila.

Nisam ta.

Nikada bila.

Možda jednom,

kada mi je bilo dvadeset i jedna godina,

i kada sam tako mlada postala mama...

samo sam tada slično bila promislila,
u jednoj teškoj mi situaciji,

jednokratno,

i nikada više.

Možda zato što nisam tip ogorčene osobe

i kada bih imala razloga biti.

Kao što sam lišena i zavisti.

Lijepo je to čuti,

ali čak i nije nekakva moja zasluga,

samo sam takva rođena.

Izabrala sam ovaj veseli i udobni stančić,

stanovitog mladića iz Stockholma,

jer u njemu ne može boljeti glava.

Ne može me ni u mom domu,

no, razočaranost mi je vezana 

uz moje zidove,

na neki način,

pa sam se otisnula u omiljeni mi inače grad, 

u prelijepi Stockholm,

koji sam više puta pohodila,

i uvijek mi je bilo divno,

unatoč činjnenici da nisam luda za životom na sjeveru,

i koliko god fizički bila najšvedskija moguća,

ha ha ha, grad u kojemu je najviše ljudi mislilo da sam "fetiva".

Moja razočaranost mi je

 teška,

već malo i dugotrajna,

ali, kako znam da će se pretočiti u prvobitno stanje,

usuđujem se sada sebi zamijeniti dotičnu emociju

u vrstu 

tranzicijskog perioda.

Tako mi se čini lakše.

Danas je dan neispavanosti moje,

možda sam zbog toga čak i malo ranjivija, osjećajnija,

no ne i slabija.

Ali, ovo svakako nije jedina emocija 

koju osjećam,

osjećam još i 

radost,

snažnu ljubav,

vedrinu,

optimizam,

želju za slatkim,

nadanje,

uzbuđenje zbog planova,

radovanje kavi,

smirenost 

koju mi nalaže moja nepogrešiva intuicija,

zadovoljstvo 

sinoćnjom predstavom u teatru u punoj Covid 19 opremi,

zahvalnost 

što sam živa.

Dakle, puno je više onih ljepših emocija.

I dobro je to osvijestiti,

kada suza grune na evociranje razočaranosti

koja sjedi na malom "bančiću" negdje u uglu mene.

* S obzirom da vidim čitanost bloga,

da unaprijed eliminiram moguća privatna pitanja:

ne radi se o ljubavnoj razočaranosti!

Ja živim svoj single life,

koliko god je to mnogima teško povjerovati.,

pa čak i meni."

Klikni:

via H E R E