Kad čujem "Splićanka" - prva asocijacija su mi one!

SPLIĆANKA - sve je sadržano u toj jednoj jedinoj "riči".

Toliko toga dobroga, vrijednoga.

I uopće ne mislim na stasitost, ponosni hod ili neodoljivu facu.

Sve što jedna žena mora imati i to isto

 nesebično i bez puno filozofiranja dijeliti,

ima Splićanka.

Tako je odgojena,

tako je genetski kodirana.

Uostalom, 'ko zna, zna točno o čemu govorim...

Ovo su sestre Matošić.

Utjelovljenje svega što obilježava žene ovog grada.

Fotografija je iz privatnog albuma,

nastala na kamenom pragu obiteljskog "portuna".

Nastala prigodom vjenčanja kćerke lijeve sestre.

Vjenčanja koje su same organizirale,

jasno bez puno filozofije :)

i najbolje na svijetu,

a, onda "šesno" uskočile u svoje plave "vešte" i "take"

i smijale se i plesale i veselile punim srcem i dušom,

s ljubavlju! 

Potpuno bizarna večer

Da pišem lektiru,

započela bih sa...

Mjesto radnje: moja terasa.

Trajanje radnje: cjelonoćno, do 4:30 h ujutro.

Likovi: potpuno nepoznati ljudi

Fabula: žustri razgovori o svemu i svačemu

Naravoučenje: prepusti se životu i novom iskustvu, kad te već zatekne

Još uvijek se čudim.

Čudim sa smješkom.

Bio je to petak, zadnji dan radnog tjedna onima koji rade, večer.

Doputovala je moja draga prijateljica iz Amerike,

s kojom sam dijelila osnovnoškolske dane

i koju nisam vidjela više od trideset godina.

Dogovorile smo se naći kod mene,

a onda otići odslušati 

Martine Thomas & Black Coffee.

No, večer je pošla potpuno drugim smjerom.

Jedino je jazz sviruckao u mom Salonu.

I da, moja prijateljica je bila prisutna,

neobično mlada, zanimljiva, toplija nego sam je imala u uspomenama.

Neka ta povjesničarka umjetnosti, bude u ovoj priči - Julia Roberts.

Svi akteri moje priče, ponosno će nositi nadimke.

Iz poštovanja, 

prema tim neobičnim nepoznatim ljudima.

via fresh gipsy

Započelo je intimnim susretom dviju djevojčica

koje su, u međuvremenu stasale u žene.

Robertsova i ja smo se grlile, ljubile, razgledale jedna drugu,

nevjerujući da smo poslije toliko desetljeća - skupa.

Dobar osjećaj.

Jako dobar osjećaj.

Nije prošlo puno,

kad je, sred naših rečenica 

koje su se nizale i nadopunjavale, 

Roberts primila poziv jednog gimnazijskog kolege,

koji je isto želio čuti Martine Thomas.

Raspitivao se da li smo nas dvije već tamo

i kazao da je u kolima s plavokosom prijateljicom,

i to nekadašnjom cimericom Robertsove,

dok su dijelile stan studirajući u drugom gradu.

Navele smo ih na moju adresu,

 na piće prije dogovorenog jazza na plaži,

te su se u dogledno vrijeme 

na mojim kućnim vratima ukazali

Quentin Tarantino i Anastacia!

Vrela večer nas je uputila na terasu,

gdje smo se udobno smjestili,

nakon jasno, upoznavanja, 

ali i prepoznavanja iz magle 

plavokose i tamnooke Anastacie i mene,

iz naših Šuvarovih dana.

Uz meko svjetlo voštanica,

otvorila se boca odličnog crnog vina,

iznijela se riblja pašteta i krekeri s okusom mediteranskog bilja,

kako bi nektar bogova lakše klizio.

Odjednom, nekako nam se nije žurilo.

Odnosno njima se nije žurilo prvo, a onda ni meni.

Potekao je i razgovor, uz savršeno vino.

Osebujni Tarantino s naočalama, 

spomenuo je tada

 kako nas jedan njegov prijatelj vjerojatno traži,

negdje oko raspjevane Martine Thomas,

jer je i taj napomenuo 

kako bi nam se te večeri pridružio.

Nazvalo se prijatelja,

koji je uistinu bio već na licu mjesta, obavijen jazzom,

te se i njemu dalo adresu, 

na kojoj se pilo vino pod vedrim nebom.

Na moćnom motoru,

kojeg smo čuli preko tri udaljena bloka,

dojurio je prijatelj odgojen u Parizu,

skinuo kožnu jaknu i kacigu,

pa sam upoznala Plastic Bertranda.

Tarantino ga je jedini do tada znao.

Dodala se još jedna sjedalica, 

dodao još jedan podmetač i ostalo,

te nam se za stolom pridružio veseli Bertrand.

Razgovor je postao još žustriji,

međusobno predstavljanje prilično detaljno,

smijeh glasniji.

Nakon još malo vremena,

Bertrand je spomenuo prijatelja,

koji je iz drugog grada dovozio motorom

da bi nam se pridružio na plažnom jazzu

i kojega bi trebalo spasiti 

od bezuspješnog lutanja 

u potrazi za nama.

Uigrano se navelo i  drugog motoristu,

na istu adresu,

te smo ponovno začuli 'probijanje zvučnog zida'

kada se opaka mašina približila,

a nedugo zatim,

kroz vrata ušla 

mlađa i visoka verzija Wille Nelsona, 
s dugom kosom skupljenom u punđi.

Nelson je odložio svoju kacigu na mjestu 

gdje se kod mene kacige odlažu :)))

te smo se ponovno svi - poupoznavali.

Iako ne baš - baš u potpunosti,

de facto je, ipak, oko okruglog  stola sjedilo -  šestero nepoznatih ljudi! ! !

Svi smo otprilike bili istih godina, koju gore ili dolje.

Uz sladoled smo već razgovarali k'o da smo djetinjstvo dijelili.

Neobične teme su se obrađivale.

Tri stranca i tri državljanina naše zemlje.

Tri žene i tri muškarca.

Puno više od tri boce fantastičnog crnog vina.

Šestero ljudi koji su u životu sklopili dvanaest brakova:)))

I to na nekoliko kontinenata.

Jedino Tarantino živi par desetljeća 

u sretnoj vanbračnoj zajednici 

sa ženom šesnaest godina starijom od njega.

Šestero ljudi koji su rodili devetero djece.

Govorilo se hrvatskim jezikom,

iako se čulo kako Bertrand barata francuskim,

iako su Nelson i Roberts

 češće kotrljajućim američkim akcentom izmijenili pokoju.

Glasno smo se svako toliko snebivali 

kako smo zatečeni u neobičnoj situaciji,

potvrđujući kako se dobro i urnebesno zabavljamo,

a uopće se ne poznajemo... 

nikad sreli, nikad vidjeli jedno drugo u životu!

Bizarni scenarij je u neko kasno doba zatekla Prvorođena,

koja se pojavila iz svog izlaska,

i kada je došla za mnom do visokih francuskih vrata

koja vode na terasu,

zastala je malko u nevjerici,

ali sa smješkom gledajući fizionomije,

neobične i interesantne,

nikada prije viđene,

a oni su se šarmantno,

bez guranja,

jedan po jedan predstavljali,

u maniri ljudi s grupne terapije.

Odgovorila je pametno na jedno tematsko pitanje 

koje smo taman bili načeli,

te nakon svog iskaza,

zaželjela ugodan ostatak večeri

i povukla se u svoje odaje.

Nepoznato društvo ostalo je zajedno do jutra,

u fantastičnom razgovoru,

svi redom iznenađeni

i s poluosmijehom stalno se pitajući 

da li smo se zatekli u nekoj filmskoj sceni

ili u realnosti...

Napominjem, i oni koji su se 'poznavali',

nisu se vidjeli goooooodinama, desetljećima, 

ili se znaju samo preko stanovite facebook grupe.

Apsolutno se nije radilo o ljudima koji se u životu sreću!

Ispozdravljali smo se,

kao da se ništa neobično desilo nije,

a onda se zatresao kvart kad su moćne mašine 

odvele moje goste na meni nepoznate adrese.

Kakva večer...............................

(moji gosti)

Očarana sam...

Ako već nisi u stvarnom životu,
a ti sam sebi pronađeš 
ljepotu, inspiraciju, neko svoje malo privatno savršenstvo
koje će te očarati,
pa od jednog petka
napraviti poseban dan.
Slično kao što smo kao djeca 
gradili svoje imaginarne dvorce
u dvorištima, šumama, na livadama...
U ovo virtualno doba,
tajno, jer smo odrasli, 
pa nam navodno nije dozvoljeno nešto tako infantilno,
kao što je stvaranje osobne tvrđave
u koju ćemo se, po potrebi ušuljati
i osjećati dobro,
odnosno prikupiti snagu
ili razveseliti se, 
oni maštoviti mogu sebi stvoriti utočište
koje nitko osim njih ne vidi:)
Ja sam pronašla za danas,
od muzike,
do scena jednog fantastičnog slikara
i jednog iznenađujućeg fotografa.
Svakako pogledajte jednog i drugog,
imate ih u ovom postu oboje.
I sada nasmijana obavljam današnja zaduženja.
To je segment složenog umijeća življenja.
Uz miris netom ispečene torte
od neotrovnih jabuka,
koju je zamolila Prvorođena
da joj napravim,
ostaje mi samo sivma poželjeti dobar kraj radnog tjedna! 

Prvo, savršeni Edward Hopper...

images via google mail 

A, onda izvanredni Richard Tuschman

i njegov projekt

HOPPER MEDITATIONS

via here

Mietta's Feast

Danas je rođendan mojoj Miji.

Na neuobičajen način smo ga proslavili.

Ona je, u domu svoje 'none', 

priredila gozbu (nalik Babette's Feast?) 

za pet žena iz obitelji.

Pet žena svih uzrasta,

sve slobodne,

 sve, osim mene, Djevice u horoskopu (živa sam!)

S obzirom da se večeras u našem domu 

održava jedna večera,

Miji nije bilo teško, 

sve namirnice pokupiti

i skuhati ručak na drugoj adresi.

I bilo je fantastično! ! !

Nikada, do sada, nismo jele niti nijedno jelo od današnjih.

MENU:

* pržena mozzarella u košuljici, sa začinskim biljem

* zapečena piletina 'odležala' u kakau, chiliju, medu, sojinom umaku i začinima, s divnim umakom

* pečeni krumpir

*praline od bijele čokolade s likerom od naranče i bademima

* šampanjac

Praline je donijela u salon, na srebrnom poslužavniku,

s upaljenim svjećicama.

Svaka od nas je imala dvije svjećice upaljene na svojim pralinama

i svaka je od nas zaželjela Miji dvije želje... u sebi.

Sretan rođendan, Mia!

BY MIETTA

Vrijedna izuzetka,

danas imam gošću u mom Salonu za durenje.

U kišnoj sredini dana,

srele se u oblačnoj rezidenciji

 dvije dugačke kose oprečnih boja.

Rijetko viđena kao mutava,

dva para usana tek su se ovlaš nasmiješila, 
u prolazu,

u maniri gosta i djelatnika boutique hotela 

koji se, sretnuvši se u hodniku,

nečujno i međusobno kimnuvši

pristojno mimoiđu,

prigušenih koraka zbog debelog tepiha.

Kod nas se radilo

o bosim stopalima

po toplom parketu od kuhane bukve,

francuski složenom uzduž i poprijeko.

Tek su nešto kasnije

 crna i plava kosa

 progovorile.

Jedna uz tursku kavu,

jedna uz Twinings s mlijekom.

Nije to bio, doduše razgovor,

zadovoljavajuć za našeg prijatelja,

koji drži da su nam kućni dijalozi 

vrijedni reality showa,

više smo u natuknicama

dokazale jedna drugoj da smo žive žene,

a ne mutave lutke.

Nije se radilo o lošem raspoloženju,

samo smo trenutno proklizale 

uz zvuk teških kišnih kapljica,

koje su se naglo sručile 

po jastucima na terasi 

i nesklonjenim crvenim podmetačima 

na drvenoj površini stola.

Koliko sam iščitala iz crnokosih asocijacija,

ona je lebdjela u engleskom gradiću uz more,

 u popodnevnoj šetnji,

nije hodala sama, 

pastelni džemperić prebacila je preko ramena,

dobro raspoložena

možda je poželjela fish & chips u novinskom papiru,

možda raskošan sladoled...

Bilo mi je to više nego u redu.

Nisam komentarima poremetila

 ispijanje čaja s mlijekom,

koji mi uvijek prečudno izgleda bojom i teksturom,

ali poštujem plemeniti napitak

držeći se, najčešće, podalje od krhke dvorske šalice.

Kad sam još kasnije

vidjela ove njezine slike i muziku,

bila mi je jasnija

ta voljena crnka.

via google images

Ja nisam bila u šetnji.

Bila sam na sasvim drugom mjestu.

Alkemičarka

U ovom prstenu je 

totalna radost,

tirkizno more,

prava ljubav,

gorska svježina,

najvedrije nebo,

silina emocija,

bistri potok,

čista duša,

utisnuta nježnost,

odanost srca,

pronađena sreća,

sjajna budućnost

i sve do tada prolivene suze 

prikupljene brižno, 

kao kišnica na sunčanom otoku, 

pa posušene, izbrisane, pretvorene u divoticu!  

via here

Najnaprednija I/O tehnologija u mojoj kadi

Ručkovi u mom domu ne služe radi hranjenja.

Mislim, nahranimo mi sebe dobro i potpuno,

ali puno je važnije da,

bez obzira u kojem se sastavu nalazili - budemo zajedno!

Jede se polako, razgovara o svemu 

i naprosto uživaju se ti trenuci 

koji služe za opuštanje od vanjskih stresova,

a i za međusobno druženje.

I nekako je uvijek tako,

ali nikako kao zadatak ili moranje...

Danas smo, nas dvije ukućanke

 ručale puno kasnije nego se planiralo.

Ali, zamoljena sam da pomaknem sat,

pa sam ga pomaknula.

Slasno smo se nabacile na današnji 'menu',

kada sam rekla Prvorođenoj,

da sam danas bila u kupovini 

i kupila muški gel za tuširanje.

"Savršenog je mirisa i činilo mi se zgodno. 

Mislim, i jeftiniji je. 

Mislim, i sponatno mi je došlo, naprosto. 

Srećom da sam bila prerušena..." (smijeh)

Valjda sam se nešto kao opravdavala,

ali i sebi možda malo kao čudila.

U tom trenu sam vidjela usta Prvorođene oblikovane u slovo 'O'.

"Bila si prerušena? Opet???"

Prasnula sam u smijeh.

" Neee....ne, prerušena. Više ono kao u filmu "Fedora",

marama, crne naočale, jasno bez bijelih rukavica" 
(skoro sam se ugušila 'balancanom')

Ona me promatrala očima boje sjajnih crnih maslina

i naoko ozbiljna započela nezaustavljivo s asocijacijama,

od kojih su mi suze frcale iz očiju,

jer sam glasno cenila

i izboravala sam se za dah,

iako je sve što je kazala... istina.

"Rijetko se 'ko može nositi s takvom majkom, mislim, to ti je jasno. 

Ono kad sam radila u Uredu za međunarodnu suradnju 

i kad si došla po mene po jari ljetnoj, kao crnka?

 I kad sam prilazila autu u kojem sjedi moja majka, 

inače rasna plavuša s kosom do stražnjice, 

a tog trena i nakon provjere marke automobila,

unutra sjedi žena s crnom 'bob frizurom' 

i Sophia Loren naočalama?

Nisam znala hoću li trkom uskočiti unutra, 

jesi li koga ubila,

bježimo li mi to iz zemlje,
je li kakva deportacija u pitanju,

moram li se pozdraviti u glavi s najmilijima,

jesam li suučesnica - ništa!

Opravdano je to što sam tren proživjela,

pa mi smo generacija takvih filmova, jel'!?!

I kad sam čula suvislo, 

OK za tebe suvislo, 
objašnjenje,

tek sam se onda smirila. 

Pitam se, što misliš koliko je majki u Splitu

 došlo mrtvo 'ladno u perici po dijete, na posao?"

I da, to jest bila istina.

Ali opravdana potpuno.

I nije nitko tu shizofren,

psihotičan,

čak ni uobičajeno domaće munjen.

Kad smo se oporavile od smijanja,

pobrisale suze

i bile kadre nastaviti  baratati 'beštekom',

raspoloženje nam je bilo kudikamo bolje 

negoli jutros kad smo se srele.

I prošlo mi je kroz glavu,

kako možda jest čudno da sam kupila muški tuš-gel,

ali skroz sebe razumijem.

Prilikom deserta,

sofisticiranog korneta od vanilije s prženim lješnjacima i čokoladom,

prisjetila sam se kako se 
zadnji put kod mene tuširao muškarac

koji je moja najpravija ljubav.

Jer, Thunderbolt to jest.

I kako se možda više nitko muškog roda,

osim potomka,

 neće tuširati u toj velikoj kadi.

I kako neka sam kupila mušku pjenušavu kupku.

I kako nije to ništa čudno.

I kako ću tako biti zagrljena.

Kao da je Thunderbolt životno prisutan.

I kako je moja prijateljica bila u pravu,

kada je pričala kako u njezinoj kući,

u kojoj su tada obitavale tri žene i jedna kujica,

vlada užasno pogrešna energija

zgusnuta od puste ženskadije.

Te bi ona,

kada bi došao čovjek 

koji je ubirao TV pretplatu.

njega nasilno pozvala da uđe

i kao slučajno ga provela kroz cijelu kuću,

'ono da prođe muško i ozdravi atmosferu' :)))

Ovo s muškom kupkom je bio,

svkako,

dobar potez.

Uostalom, jednostavniji i jeftiniji 

nego da sam dala izraditi 

Thunderboltovu bistu

i onda je postavila kraj velike kade,

dramatično je naslonivši 

na razbujali bršljan,

recimo...

Pasta u meni, ispod mene, oko mene

via here

Obožavam tjesteninu.

Svih oblika, veličina, boja, vrsta, na svaki način skuhanu.

Ima u njoj nešto utješno i dobro,

po važnosti se nalazi odmah poslije čudotvorne juhice.

Ona instant napuni energijom,

razveseli i umiri,

tako fino najede bez posljedica po želudac,

podsjeti na 'bezbrižne ljetne' dane, koje smo putem, kako smo odrastali, najčešće preoblikovali u (odraslo) samo 'ljetne',

savršena je za nahraniti pretrpan stol gladnih usta,

sva djeca je vole,

sprema se u milijun verzija!

Za one, koji jadni ne kuhaju, ostaje utješna varijanta,

kupite jastuke ovog oblika,

pa se nalegnite meko na njih

i svakako smislite promjenu koja će vašu kuhinju staviti u upotrebu,

vas hraniti iz dana u dan i to na prebivališnoj 

(a, ne restoranskoj, fastfudovskoj, roditeljskoj) adresi,

i vaša će kuća postati sretni dom u kom se kuha, živi, smije, pjeva!

Volim te

Imam prijateljicu iz vrtića i to iz '"mališa".

Od četvrte je svoje godine volim.

Vrlo rijetko je netko ušao 

u kategoriju moje djece,

dobivši od mene bezuvjetnu ljubav...

ona je jedna od tih par.

Osoba u koju imam bezgranično povjerenje.

Koja me nikada nije izdala.

... koja zna sve moje tajne,

ali - sve.

I iz tog razloga štitim njezin identitet:)

Neka se stoga zove Chrissie... 

O njoj sam već pisala.

Nikada nismo prestale biti iste istovite,

s obzirom da godine ne brojimo,

a niti ostale uloge koje živimo,

ne ostavljaju tragove na nama.

Hodam ja tako, 

u neko zadnje vrijeme,

 s jednom tajnom.

I onda osjetim da su mi šavovi napeti

i okrenem 911, Chrissiein broj inače.

Dojurila je u velikom bijelom autu,

odjevena u bijelo,

sve onako kako treba

u hitnim slučajevima.

Čim me na vratima zagrlila,

otkočilo se u mojim grudima, 

sve uredno sapeto

 do tog trena.

Smjestile smo se bez puno okolišanja,

svaka na svoje mjesto.

Bilo je sasvim jasno da je - moj red.

Gledajući me direktno u oči,

trepnula je

i jednom jedinom rječju

 dala mi znak za početak.

Izlila sam joj dušu,

bez zadrške,

bez biranja riječi

ili načina.

Najprije me slušala radosno i s uzbuđenjem.

Onda s nevjericom.

Potom su joj došle suze.

Napokon je, pod utiskom priče

 koju sam joj pripovijedala,

zatražila tablete,

pa prilegla,

otkopčavši se.

zbacivši sandale...

jer nije joj bilo dobro.

I ništa od ovoga nije laž.

Fotografirala sam je desetak puta,

malko mutno zbog nemirne ruke,

samo iz razloga jer mi je bila prelijepa.

Uz kavu, smijeh, suze, znoj, krv, pelin, med, i sve to,

povukla sam je u tajnu priču,

koja nas je obavila

i brisala dimenzije 

iz sata u sat,

ostavljajući nas

u međuprostoru

 da skupa proživimo

ono što sam joj 

pružila na dlanu,

ogoljavajući se besramno.

Nisam je pitala za dopuštenje da objavim ove slike.

Ali, Chrissie... toliko zorno prikazuju 

naše poslijepodnevno zajedničko intenzivno proživljavanje, 

obavijenog najgušćim velom tajne,

da sam morala...

Jutros me odvela na Marjan da 'se istrčem',

kao svakog rasnog lovačkog psa.

Jer, ona uvijek zna što sa mnom treba...

Po neznamnijakoji put, HVALA TI ŠTO POSTOJIŠ.