OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

31. 08. 2014.

Potpuno bizarna večer


Da pišem lektiru,
započela bih sa...

Mjesto radnje: moja terasa.
Trajanje radnje: cjelonoćno, do 4:30 h ujutro.
Likovi: potpuno nepoznati ljudi
Fabula: žustri razgovori o svemu i svačemu
Naravoučenje: prepusti se životu i novom iskustvu, kad te već zatekne

Još uvijek se čudim.
Čudim sa smješkom.
Bio je to petak, zadnji dan radnog tjedna onima koji rade, večer.
Doputovala je moja draga prijateljica iz Amerike,
s kojom sam dijelila osnovnoškolske dane
i koju nisam vidjela više od trideset godina.
Dogovorile smo se naći kod mene,
a onda otići odslušati 
Martine Thomas & Black Coffee.
No, večer je pošla potpuno drugim smjerom.
Jedino je jazz sviruckao u mom Salonu.
I da, moja prijateljica je bila prisutna,
neobično mlada, zanimljiva, toplija nego sam je imala u uspomenama.
Neka ta povjesničarka umjetnosti, bude u ovoj priči - Julia Roberts.
Svi akteri moje priče, ponosno će nositi nadimke.
Iz poštovanja, 
prema tim neobičnim nepoznatim ljudima.
via fresh gipsy

Započelo je intimnim susretom dviju djevojčica
koje su, u međuvremenu stasale u žene.
Robertsova i ja smo se grlile, ljubile, razgledale jedna drugu,
nevjerujući da smo poslije toliko desetljeća - skupa.
Dobar osjećaj.
Jako dobar osjećaj.
Nije prošlo puno,
kad je, sred naših rečenica 
koje su se nizale i nadopunjavale, 
Roberts primila poziv jednog gimnazijskog kolege,
koji je isto želio čuti Martine Thomas.
Raspitivao se da li smo nas dvije već tamo
i kazao da je u kolima s plavokosom prijateljicom,
i to nekadašnjom cimericom Robertsove,
dok su dijelile stan studirajući u drugom gradu.
Navele smo ih na moju adresu,
 na piće prije dogovorenog jazza na plaži,
te su se u dogledno vrijeme 
na mojim kućnim vratima ukazali
Quentin Tarantino i Anastacia!
Vrela večer nas je uputila na terasu,
gdje smo se udobno smjestili,
nakon jasno, upoznavanja, 
ali i prepoznavanja iz magle 
plavokose i tamnooke Anastacie i mene,
iz naših Šuvarovih dana.
Uz meko svjetlo voštanica,
otvorila se boca odličnog crnog vina,
iznijela se riblja pašteta i krekeri s okusom mediteranskog bilja,
kako bi nektar bogova lakše klizio.
Odjednom, nekako nam se nije žurilo.
Odnosno njima se nije žurilo prvo, a onda ni meni.
Potekao je i razgovor, uz savršeno vino.
Osebujni Tarantino s naočalama, 
spomenuo je tada
 kako nas jedan njegov prijatelj vjerojatno traži,
negdje oko raspjevane Martine Thomas,
jer je i taj napomenuo 
kako bi nam se te večeri pridružio.
Nazvalo se prijatelja,
koji je uistinu bio već na licu mjesta, obavijen jazzom,
te se i njemu dalo adresu, 
na kojoj se pilo vino pod vedrim nebom.
Na moćnom motoru,
kojeg smo čuli preko tri udaljena bloka,
dojurio je prijatelj odgojen u Parizu,
skinuo kožnu jaknu i kacigu,
pa sam upoznala Plastic Bertranda.
Tarantino ga je jedini do tada znao.
Dodala se još jedna sjedalica, 
dodao još jedan podmetač i ostalo,
te nam se za stolom pridružio veseli Bertrand.
Razgovor je postao još žustriji,
međusobno predstavljanje prilično detaljno,
smijeh glasniji.
Nakon još malo vremena,
Bertrand je spomenuo prijatelja,
koji je iz drugog grada dovozio motorom
da bi nam se pridružio na plažnom jazzu
i kojega bi trebalo spasiti 
od bezuspješnog lutanja 
u potrazi za nama.
Uigrano se navelo i  drugog motoristu,
na istu adresu,
te smo ponovno začuli 'probijanje zvučnog zida'
kada se opaka mašina približila,
a nedugo zatim,
kroz vrata ušla 
mlađa i visoka verzija Wille Nelsona, 
s dugom kosom skupljenom u punđi.
Nelson je odložio svoju kacigu na mjestu 
gdje se kod mene kacige odlažu :)))
te smo se ponovno svi - poupoznavali.
Iako ne baš - baš u potpunosti,
de facto je, ipak, oko okruglog  stola sjedilo -  šestero nepoznatih ljudi! ! !
Svi smo otprilike bili istih godina, koju gore ili dolje.
Uz sladoled smo već razgovarali k'o da smo djetinjstvo dijelili.
Neobične teme su se obrađivale.
Tri stranca i tri državljanina naše zemlje.
Tri žene i tri muškarca.
Puno više od tri boce fantastičnog crnog vina.
Šestero ljudi koji su u životu sklopili dvanaest brakova:)))
I to na nekoliko kontinenata.
Jedino Tarantino živi par desetljeća 
u sretnoj vanbračnoj zajednici 
sa ženom šesnaest godina starijom od njega.
Šestero ljudi koji su rodili devetero djece.
Govorilo se hrvatskim jezikom,
iako se čulo kako Bertrand barata francuskim,
iako su Nelson i Roberts
 češće kotrljajućim američkim akcentom izmijenili pokoju.
Glasno smo se svako toliko snebivali 
kako smo zatečeni u neobičnoj situaciji,
potvrđujući kako se dobro i urnebesno zabavljamo,
a uopće se ne poznajemo... 
nikad sreli, nikad vidjeli jedno drugo u životu!
Bizarni scenarij je u neko kasno doba zatekla Prvorođena,
koja se pojavila iz svog izlaska,
i kada je došla za mnom do visokih francuskih vrata
koja vode na terasu,
zastala je malko u nevjerici,
ali sa smješkom gledajući fizionomije,
neobične i interesantne,
nikada prije viđene,
a oni su se šarmantno,
bez guranja,
jedan po jedan predstavljali,
u maniri ljudi s grupne terapije.
Odgovorila je pametno na jedno tematsko pitanje 
koje smo taman bili načeli,
te nakon svog iskaza,
zaželjela ugodan ostatak večeri
i povukla se u svoje odaje.
Nepoznato društvo ostalo je zajedno do jutra,
u fantastičnom razgovoru,
svi redom iznenađeni
i s poluosmijehom stalno se pitajući 
da li smo se zatekli u nekoj filmskoj sceni
ili u realnosti...
Napominjem, i oni koji su se 'poznavali',
nisu se vidjeli goooooodinama, desetljećima, 
ili se znaju samo preko stanovite facebook grupe.
Apsolutno se nije radilo o ljudima koji se u životu sreću!
Ispozdravljali smo se,
kao da se ništa neobično desilo nije,
a onda se zatresao kvart kad su moćne mašine 
odvele moje goste na meni nepoznate adrese.
Kakva večer...............................
(moji gosti)

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails