Utisaka puni džepovi

Ponekad smo prepuni.

Utisaka.

Koji  dati u velikoj mjeri, neke dovedu do histerije.

Dobro, dobro... samo žene dovedu do 'tamo', OK.
Muškarci su pod 'stresom zbog posla'.

Sve manje se upotrebljava 'histerija' ,

popularna dijagnoza za jadne nervozne žene, 
u viktorijansko doba.

A, nije nestala ni danas, bogme!

Fina ženska 'bolest'.

(Ne pišem autobiografski ovo o histeriji,

premda bih mogla, iskreno.)

Ponukali me neki razgovori.

I uopće se ne radi o histeriji,

ne znam kako sam na nju 'ugazila',

nego o - utiscima.

Sjećam se kako sam jednom prigodom, 

za vrijeme vrlo turbulentne ljubavne veze,

viktorijanski šizila, plakala, govorila 

pa, sve u isti mah.

On me nježno pokušao umiriti,

pa me pokušao ušutkati,

pa me pokušao ljubavno dovesti razumu,

pa me pokušao osvijestiti skorašnjim planom jer smo bili razdvojeni.

pa me pokušao nasmijati,

pa me pokušao kao dijete staviti na spavanje.

Sve su ostali samo - šarmantni pokušaji.

I nisam ja inače takva (!),

nego je splet okolnosti bio iz kategorije 

'izvanredno stanje',

o kojemu sada ne bih elaborirala.

I nakon tih mojih temeperamentnih bujica upućenih Njemu

i završenog višesatnog razgovora,

raščupana, mokra od suza, vrele face,

pridigla sam se na laktove,

podigla glavu zabijenu u jastuk

i dohvatila, negdje s poda, mobilni telefon u mraku.

Nazvala sam Njega

i rekla sponatno, mirno i tiho:

"Previše mi je utisaka. Ne nosim se s tim više."

Priupitao me, očaravajućim stranim akcentom,

zašto sam onda tako divlja prema njemu.

I nikada nije, 

ni dan danas,

zaboravio moj odgovor,

koji ga se bio dojmio:

"Pa i ti si jedan od utisaka!"
(Nadam se da ti lijepo život teče. Šaljem ti poljubac - author's note)
To je jedna mini sličica,
koja mi je, kao asocijacija,
pala na pamet.
I tada nije nastupio kraj te priče.
Puno kasnije se odvio,
iz sasvim drugih razloga.

Danas sam razgovarala sa ženom 

koja je puna utisaka

i konfuzno se (ne) nosi s njima.

Nije ih uopće očekivala u životu.

Desili su joj se...

Uh, ona teška varijanta, da.

Na pitanje kuda s njima i kako dalje i kada će proći,

predložila sam joj nešto što nikada nikome nisam.

A, napravila jesam.

Treba kupiti lijepu, privlačnu, pravu bilježnicu.

Da... znaaam... tko još kupuje bilježnice!?

Ali, treba prava bilježnica.

Treba i prava olovka.

Ili, ako baš mora, 

kemijska kojom se lahko piše, 

bez upiranja.

I treba tajno mjesto u kući,

gdje će ta bilježnica stajati.

Onda se valja koncentrirati

i točno, mudro, jasno, pametno, jezgrovito

postaviti sebi 

pravo, krucijalno pitanje.

Nije uopće lako.

S obzirom da često ne pogodimo srž problema koji nas muči.

Sve nabrojimo, ali bit nam se nekako omakne.

Pravo pitanje se napiše na prvoj stranici.

Sve iduće neispisane stranice na privlačne crte,

služe da bi svaki dan,

kad nam padne na pamet 

novi zaključak,

kao posljedica razmišljanja,

jer stalno vrtimo goruću nam temu 

i premećemo je, htjeli, ne htjeli,

zapisali isti među "duševno crtovlje",

 mukotrpno 

jer je vlastoručno, 

umjesto tipkovnice.

Ponekad zapisujemo stvari koje 

naoko nemaju veze jedna s drugom,

ali o tome ne treba razmišljati,

samo gomilati

sve što navire iz nas.

Znat ćemo kad smo napisali zadnje slovo.

U toj 'tajnoj bilježnici' tada će ležati

 naš najiskreniji odgovor.

I znat ćemo što dalje.

Hm, puno je zdravije tako,

nego sve držati sapeto u svojim dubinama,

koje nisu predviđene da budu

 čarobna lampa, ćup ili ibrik.

Hm, puno je lakše,

nego sve razasuti na prijatelje,

što iz četiri razloga ionako nije dobro.

Hm, puno je jeftinije od Shrinka.

I vrlo je pošteno prema sebi.

via Pinterest - Tiffany & Co.