Ona crkna, ja plavuša.
Smijemo se još iz iste školske klupe prvog razreda.
Nikada nismo niti prestale.
Ne brojimo godine, samo pribrajamo događaje, muževe, djecu...
kako se netko ili nešto već pojavi i upotpuni nam biografije.
I smijemo se, svaki susret, do suza i urlanja.
Možda se zato najčešće nalazimo na privatnim mjestima,
da ne privlačimo pozornost ljudi.
Kad pretresemo seriozne teme i probleme,
naš susret ipak nekako uvijek završi urnebesno.
U tom finalu, koji nas spontano zgrabi,
čini se kao da se malo 'igramo na gospođe' ,
kao da smo još uvijek one
u istim plavim kišnim kabanicama iz "Jugoplastike",
koje se vraćaju predugo iz škole.
Bez uvoda, bez suvišnih riječi,
spojene neuništivom istom valnom duljinom,
'krene nas' i vrate se djevojačka prezimena,
kojima se zovemo međusobno.
Zadnji put smo se našle,
po ozbiljnom zadatku i odrasloj priči
u njezinom gnijezdu.
I milijunti put su naši tekući problemi,
razmjene mišljenja, mozganja, zabrinutosti...
bili melemski razblaženi
trenutkom sulude spoznaje
da ona taj dan izgleda
kao Chrissie Hynde,
jer nije stigla frizeru na fazoniranje šiški.
Bio je to jedan bljesak
željno uhvaćen u našem zamorenom mozgu,
koji nas je - oslobodio!
Pri opraštanju, u hodniku,
kad smo pred divnim ogledalom,
punim glasovima, u istom trenu i bezdogovorno
glasno i ozbiljno otpjevale
i složno izvele 'Hymn to Her',
potvrdile smo naša zajednička desetljeća
i ujedno izbrisale brojke.
via google images
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.