BY MIETTA

Vrijedna izuzetka,

danas imam gošću u mom Salonu za durenje.

U kišnoj sredini dana,

srele se u oblačnoj rezidenciji

 dvije dugačke kose oprečnih boja.

Rijetko viđena kao mutava,

dva para usana tek su se ovlaš nasmiješila, 
u prolazu,

u maniri gosta i djelatnika boutique hotela 

koji se, sretnuvši se u hodniku,

nečujno i međusobno kimnuvši

pristojno mimoiđu,

prigušenih koraka zbog debelog tepiha.

Kod nas se radilo

o bosim stopalima

po toplom parketu od kuhane bukve,

francuski složenom uzduž i poprijeko.

Tek su nešto kasnije

 crna i plava kosa

 progovorile.

Jedna uz tursku kavu,

jedna uz Twinings s mlijekom.

Nije to bio, doduše razgovor,

zadovoljavajuć za našeg prijatelja,

koji drži da su nam kućni dijalozi 

vrijedni reality showa,

više smo u natuknicama

dokazale jedna drugoj da smo žive žene,

a ne mutave lutke.

Nije se radilo o lošem raspoloženju,

samo smo trenutno proklizale 

uz zvuk teških kišnih kapljica,

koje su se naglo sručile 

po jastucima na terasi 

i nesklonjenim crvenim podmetačima 

na drvenoj površini stola.

Koliko sam iščitala iz crnokosih asocijacija,

ona je lebdjela u engleskom gradiću uz more,

 u popodnevnoj šetnji,

nije hodala sama, 

pastelni džemperić prebacila je preko ramena,

dobro raspoložena

možda je poželjela fish & chips u novinskom papiru,

možda raskošan sladoled...

Bilo mi je to više nego u redu.

Nisam komentarima poremetila

 ispijanje čaja s mlijekom,

koji mi uvijek prečudno izgleda bojom i teksturom,

ali poštujem plemeniti napitak

držeći se, najčešće, podalje od krhke dvorske šalice.

Kad sam još kasnije

vidjela ove njezine slike i muziku,

bila mi je jasnija

ta voljena crnka.

via google images

Ja nisam bila u šetnji.

Bila sam na sasvim drugom mjestu.