Važno je vjerovati u bajke

via normasjeanes.tumblr.com

Usnula sam.

Do poljupca princa.

Dokazalo mi se da prinčevi postoje.

I to je dobro znati.

Doduše jaaako su rijetki

i treba imati malko sreće.

Ali sama spoznaja da hodaju 

i žive na istoj planeti - dobra je.

Mirnije možete 'ubiti oko'.

I taj spokoj rezultira lijepim snovima.

Okrijepa snom daje potrebnu snagu za 

hvatanje u koštac sa životom.

I na kraju 

em ste odmorni,

em jaki,

em raspoloženi,

em spremni za prinčev poljubac 

od kojeg vam se zavrti u glavi

i hop - promijeni se život nabolje.

I ne vidim što tu ne valja!?!

Lako je tada obavljati i poslove iz realnosti

 u međuvremenu...

... teče i teče, teče jedan ponedjeljak,

dajem vam poljubac u razdjeljak,

da pronađete u sebi sklonost za bajku,

koja blagotvornošću ponekad zamijeni i majku,

neka vam dolazak jeseni,

osmijeh na licu ne zasjeni,

neka vam problemi,

sjednu pravilno k'o i meni,

pa kad su već tu oko nas,

neka barem komadić duše nađe spas,

zato poslušajte mene,

entuzijazam neka ne vene,

bajka sigurno postoji u svima,

ne čekajte da dođe plima,

pa da vas tek nevolja natjera,

da se latite nevidljivog pera,

njime da spašavate svoje snove,

ili kreirate uvjete nove,

koji će vam olakšati sve što vas tišti

i prije nego iz vas nezaustavljivo zapišti,

a ja se smijući na ovakvo pričanje,

spremam na jedno energetsko šetanje...

ha ha ha ha ha!

Izložbica subotom - za vaše snove i maštu

Nadam se da ćete uživati u slikama 

Olega Tchoubakova,

koji nenametljivo fino 

potiče i razbujava maštu 

subotom.

Imajte dobar vikend,

ma gdje se i s kim nalazili,

jer uvijek možete za se 'izvući' najbolje,

i kada okvir nije prekrasan!

via google images

Miris knjige

Intermezzo od života,

najbolji je uz dobru knjigu,

tihu glazbu,

ugodno osvjetljenje,

udoban položaj, 
čašu vina, možda.
Tko zna uranjati u pružene mu svjetove koje štiva donose
i iz njih upijati sve što eventualno nema,
sve što može poslužiti kao do sada neupotrebljena mudrost,
sve što razgaljuje možebitno neispunjen vlastiti svijet,
sve što pomaže u objektivnoj spoznaji privatnih puteva,
sve što opušta ili stavlja moždane vijuge u aktivnu upotrebu...
bogat je.
Ako me tko traži , produžite do biblioteke - tamo sam.

via thefiullreview 

Da li sam se u datom trenutku ipak trebala zarediti?

Na jučerašnjem nedjeljnom ručku,

u mom domu,

pričajući o koncertu na koji sam se spremala istu večer,

a koji se održavao u Samostanu Sv. Klare,

nije se moglo među prisutnima prešutjeti 

jednu moju dvojbu koja datira iz davnije prošlosti...

kad sam u očaju, priupitala sebe 
trebam li se iz svjetovnog života preseliti na mjesto
 gdje posvećena isključivo molitvi,

mogu pronaći možda izgubljeni spokoj,

čiji nedostatak me zamalo tada koštao života.

Druga solucija bio je volonterski rad 
uz milosrdnice, cijepljenje i put pod noge.

Treća je bila sanatorij.

Tada...
Preživjeh i ostadoh u svom životu, 
bez provođenja ijedne nabrojene varijante.

U crkvi Sv. Klare u Splitu nikada nisam bila.

Samo sam od bake slušala priče o redovnicama klarisama,

koje obitavaju iza debelih kamenih zidova

i iza prozora kroz koje se ne može ništa vidjeti.

I dok se polako uživao nedjeljni ručak,
spremljen s ljubavlju,

rasprava je varirala od normalne, 

preko duhovite,

do čak, sasvim blago, neurotične.

Do deserta sam završila razvezenu temu - ja.

Kći me osupnula svojom duhovitom dosjetkom,

kao replika na moj ozbiljan razgovor.

"Da se ti zarediš i odeš tamo,

pa počneš sa svojim pričama 

i na svoj način,

sve klarise bi u doglednom roku otišle 

i poudavale se,

a samostan bi pretvorili u muzej."

Brutalna me duhovitost 

moje Omiljene Male Ženske 

nasmijala, 

ali i kao i uvijek - malko osupnula.

Nakon uzimanja svježeg zraka,

kremastih kolača i kave,

zaboravila sam osobni doživljaj 'šale'

i navečer sam se približila samostanu 
predivnom, bijelom, zaštićenom, s plavim prozorima i
 drvenom gustom ogradom na njima, 
kroz koje se ne može nazrijeti ništa.

Među svijetom sam prepoznala gospođu Floru Turner - Vučetić,

zahvaljujući kojoj je Sir Nicholas Jackson bio tu

i na nedavno restauriranim orguljama Petra Nakića, 

izvorno izrađenim za katedralu Sv. Dujma,

počastio nas svojim umijećem.

SIR NICHOLAS JACKSON održao je brojne koncertne turneje po Europi  i SAD-u. Stalni je član Solista virtuoza  Londonskog  simfonijskog  orkestara. Kao kompozitor, prvi uspjeh postigao je ,,Misom za Sve Svete,“ uključujući nedavno izišli Naxos CD s koralnom glazbom u izvedbi Rodolfus Choir kapele koleđa u Etonu. Komponirao je klavirski končertino “Četiri temperamenta” izveden u Splitu 2009. te tada imenovan kao gost kompozitor “Splitskog udruženja suvremene glazbe”. Za Mali venecijanski glazbeni festival 2011. komponirao je ,,Klavirski trio za rog, čelo i klavir“.  Napisao je i operu ,, The Reluctant Highwayman’  izvedenu u Broomhillu 1995. Sir Nicolas Jackson počasni je doktor Herford koleđa u Oxfordu i počasni patron Koleđa muzičkog udruženja. Slijedeći  putopisnu knjigu svoga  djeda, poznatog viktorijanskog  arhitekta Sir Thomasa  Grahama Jacksona, koji je  među  prvima na engleskom jeziku opisivao Dalmaciju i Korčulu.

Dok sam opčinjena slušala predivnu glazbu,

i hladila se lepezom u toj vreloj večeri,

pogled mi je vrludao od vaze s 'gospinim suzama' 
koje sam nekoć imala u vrtu svoje kuće,

do ograde iznad oltara 
gdje su sjenke klarisa 
nečujno 
promicale...

Osobno, malo bolno je bilo odagnati neke uspomene 
koje su bile zadane vrstom glazbe i ambijentom,

ali... prožetost zvucima orgulja bilo je potpuno,

do zaboravljanja gdje se točno nalazim...

jedna moja dobra večer.

Kakva je prava Splićanka?

(svečana splitska narodna nošnja - M. Bošković)

"Prava Splićanka uvik kuva juvu uz svaki obrok i 

ne sida jist dok se 

svi muški gosti nisu namirili, 

jer "lako će ona za sebe sinko, najila se dok je kuvala".

Prava Splićanka čuva jednu prominu lancuna neraspakiranu

 i po trideset godina - za "kad dođu gosti". 

Uz ovu ima još tri neraspakirane, još od svoje matere, također fetive, 

koje je spremila za dotu.

Prava Splićanka ima neraspakiranu i spavačicu i papuče koje čuva 

"ako nedajbože završi u bolnicu i 

ne bi ih otvorila ili obukla pod nikakvu cijenu.

Prava Splićanka uvik ima "ispod štramca" spremeljenu nevjerojatnu 

količinu novaca u odnosu na kućni budžet, 

a koje je "stavljala sa stranu" tako predano i promućurno, 

da za to ne zna ni muž, ni dica, a često ni ona sama.

Prava Splićanka češlja sina i kupuje mu gaće, 

do dobne granice kad to postaje 

zakonski kažnjivo i za njega i za nju - jer"di će mali nepočešljan prid svit". 

Svaki pravi Splićanin je razmažen i 

do 35-te godine života ne nauči rizat nokte sa desne ruke, 

a onda se oženi za pravu Splićanku, 

koja mu to radi do smrti.

Pravu Splićanku ne možeš nikad iznenaditi posjetom,

i kad dođeš nakon tri miseca u goste nenajavljen,

ona će se ispričavat 

"da nema šta stavit na stol, da si je uvatija nespremnu"

i izvadit odma obid od četri jela, sa dvi salate, bokun juve i 

dok jedeš, napravit će nešto slatko usput, za vrime tvog posjeta. 

Splićanka će 90% vrimena provodit kraj špahera, 

a ostalih 10% se ispričavat šta 

"nema šta stavit na stol".

Prava Splićanka je plašljiva i 

cijukat će kad vidi miša, ako je u blizini muški koji će je 

po prirodnoj dužnosti

izbavit iz takve nevolje. 

Ako nema pravog muškog blizu, Splićanka će miša izbit nogom, 

izbacit na dvor metlom i 

nastavit kuvat ka' da ništa nije bilo.

Prava Splićanka nakon muževe smrti svu robu opere u crnoj 'kani' i 

od onda više nikad ne obuče prominu koja nije crna.

Prava Splićanka uvik sprema 14 kuvanih obroka tjedno,

jedina iznimka je vrime blagdana kad ih sprema 21.

Prava Splićanka možda nije rođena u kužini,

a moguće da ni ne zna uopće kuvat do 18-te godine 

(ovo je rezultat stroge hijerarhije u familji, di samo alfa-prava Splićanka smi i ZNA kuvat),

ali isti momenat čim uđe u brak,

svo njeno znanje će se 'otključat' i

bez problema će već dan posli vjenčanja

spremat tri obida u isto vrime

i usput sestri pomagat oko dice.

Prava Splićanka ima bojažljiv glas

jerbo se pravi Splićanin uvik dere na nju, 

pa ga se boji.

Prava Splićanka cili dan samo pere

(i to na ruke),

čisti, kuva, itd,

a u slobodno vrime, dok gleda televiziju - pegla.

Prava Splićanka nikad nije u pravu kad se raspravlja s pravin muškim.

Prava Splićanka češlja sina na razdjeljak.

Prava Splićanka nikad nije uzela daljinski u ruke,

osim kad ga dodaje pravom Splićaninu.

Prava Splićanka ima bar sedemero sestara i braće,

koji žive na tri kontinenta.

Prava Splićanka samostalno odgaja svoju dicu, svoje unuke i praunuke,

a kćer od prave Splićanke isto samostalno odgaja 

svoju dicu, svoje unuke i svoje praunuke,

kako je ovo moguće - do danas nije dokazano.

Prava Splićanka ima jednog prirodnog neprijatelja 

u izvornom okolišu - to je moljac. 

Cili život moljac i prava Splićanka žive u neprestanom sukobu,

koji skriva od ostalih svojih sustanara

i nosi se sa tom borbom sama.

Ako bi samo jedan put moljac pobijedija

i uša u ormar sa 'doton',

prava Splićanka je spremna 

i na suicid.

Prava Splićanka nema doma usisavač,

jer prvo - kako će usisavat popodne "dok čovik spava",

a drugo - šta će joj to kad ima četri različite vrste metle:

grubu za dvor,

mekšu za teracu,

finu za kužinu

i malu za isprid špahera.

U životu se, osim moljca, prava Splićanka

najviše boji da "ne probudi čovika".

Prava Splićanka priznaje samo tri vrste sredstava za čišćenje:

sapun (za robu, za ruke, za prat dicu, za oprat sebe, za oprat čovika),

"Vim" (za špaher, za teče, za ispod sudopera, za sudoper)

i "Čarli" (za suđe),

a podove prava Splićanka ne pere deterdžentom,

nego ih fregaje sa četkom.

Prava Splićanka priča jako malo

i nikad argumentirano,

jer je život naučija da ne valja bit'

"pametniji od čovika".

Prava Splićanka zna prema dodiru pripoznat 

tip, vrstu i način obrade zamrznutog mesa

među hrpom od 100 komada celofanskih komada 

zamrznute zimnice iz škrinje.

Isto tako, svaka Splićanka ima frižider (u kužini)

i škrinju (u hodniku, na balkonu, u konobi).

Prava Splićanka ne prati politiku

(i da hoće, ne može, jer ne stigne čitat novine ni gledat TV),

ali redovito glasa - zaokruži broj koji joj njezin čovik kaže.

Nikad ne priča o politici, 

ali uvik zadivljeno gleda svog čovika kad on 

važno citira novine za stolon.

Majka od prave Splićanke je uvik na zetovoj strani,

pa makar je ovaj izvika ka' magaricu...

"ma sigurno je ona nešto učinila..."

Većina pravih Splićanki ne zna napravit pizzu,

a onaj mali dio koji zna,

 napravi obavezno pizzu 

debelu 6 centimetara.

Prava Splićanka ne vozi auto, nikad nije ni probala.

Ili je vozi muž ili neko od rodbine.

Prava Splićanka ima šire guzice od ramena.

Prava Splićanka svako jutro ustaje u 4h,

obavi cili posal utiho i tek oko 6 probudi muža

sa spremljenim doručkom.

Ukoliko je muž na 'arbaitu',

ona bez problema obavlja sve muške poslove,

pa joj nije strano ni ofarbat kuću

ili šalovat skale i slično.

Prava Splićanka nosi suknju do poda

i one crne prozirne bičve do kolina.

Prava Splićanka ne puši,

dan danas misli da je to za muškarce.

Koliko god dice imala, nikad neće priznat da je

spolno općila s mužen.

Prava Splićanka ima nadljudsku izdržljivost na bol

i ostale neugodne osjete.

Isto tako, prava Splićanka se nikad nije opekla na teču 

koju diže direktno sa špahera,

niti kad gradele diže direktno sa žerave,

jednostavno nema osjet za toplo/hladno u rukama.

Pravi se Splićanin pak opeče čim se približi špaheru

i odma jauče.

Na žeravu od komina se ni pravi Splićanin nikad nije opeka.

Prava Splićanka se uvik boji pravog Splićanina

i uvjerena je da je on može usmrtit jednim pogledom oka

(kad bi samo tija, al neće miš njezin).

Prava Splićanka zna nosit kofu na glavi

bez pridržavanja rukama

i u toj kofi može bez problema nosit 

30-50 kila ribe/grožđa/drva,

deset kilometara uzbrdo,

kroz bušak i makiju." 

...i niz bi se mogao do sutra nastavit.

*******

Mala pomoć u razumijevanju, iako je blaži dijalekt upotrijebljen gore:

lancun - plahta

fetivi - origigi

dota - miraz

štramac - madrac

obid - ručak

bokun - komad

špaher - štednjak
fregaje - riba

kužina - kuhinja

skale -stepenice

bičve - čarape

kofa - košara

SRETNA ! ! !

Presretna sam.

Od glave do pete.

Veličanstveno!

Letim od sreće... u maniri Thelme & Louise.

I to je sve što se dade reći,

no sasvim dovoljno da se vibra prenese 

na salonske goste,

koji svrate na durenje kod mene.

Prigrlite te vibre i 

nastojte ih pretvoriti u 

neku svoju priču.

Imam slušalice 
(kvalitetne, ukradene od sina - oprosti Gogi, al' oko za oko, zub za zub!), 

ova pjesma mi je hit subotnjeg prijepodneva,

premda uopće nisam ovdje gdje sam sada sklupčana.

Razveselilo me što je pjesma popraćena 

scenama iz jednog od meni najdražih filmova
'Autumn in New York',
film koji ima ono nešto što meni paše
iako nema happy end,
iako nije remek djelo.
jako ga volim.
Odlazim pod kapljičasti tuš još jednom.
prije drugog dijela dana,
danas u frou frou šlapicama
koje treba uvijek imati
pri nozi,
kad se osjećate - ovoliko 'ženski' i dooobro,
ono, čisto da bude slika u lijepom okviru!
Savršen dan želim - nasmijanog lica i punog srca do vrha!

Ne moraju biti kao moje dramatično crne...

http://froufroufashionista.tumblr.com/image/37993812491

Gothic office?

Imam sasvim mali trenutak za relaksaciju,
koja će mi oporaviti koncentrirani um.
I zato uz slatkoću netom ubranih smokava,
smještam sebe u vrijeme pauze na salonsku cvjetnu fotelju,
da popričam s gostima
i ponudim ih nekim napitkom,
svježim smokvama
ili finim čokoladnim bombonima,
samo malim zalogajčićem,
kako ne bi pokvarili lunch koji slijedi skoro...
Mislim danas na poslovne ljude.
Nije li divno da možda upravo vi, 
koji čitate ovaj post,
 imate privatni business,
koji je pri tome uhodan do zadovoljstva, 
ako ne do 'prsta u uho' savim,
pa možete sebi dozvoliti i razmišljanja koja se tiču 
uređenja vašeg ureda.
Znam da je takvih manja kategorija,
ali, ako ništa drugo,
 želim vam poslovni uzlet 
koji će vas približiti ovoj mogućnosti!
To je velika, iskrena moja želja salonskim gostima.
Ovisno o prirodi posla koja diktira interijer,
onima kojima djelatnost dozvoljava,
poklanjam ideju rafinirane verzije gothica :)))
Uspješno vam bilo!

http://www.jhinteriordesign.com/gothic-office/

A propos

Dobar dan, salonski gosti,

neka vam je neloš ovaj ponedjaljak,

ako je ikako moguće, neka bude odličan, kao meni!

image

Sretna sam što sam mlada mama,

što su moji potomci sada odrasli ljudi

s pubertetskim, tinejđerskim i ostalim opasnim šizama 

iza sebe, iza mene, iza nas.

Oni stasali u dobre ljude,

a ja još svježa, snažna, sva svoja (mentalno).

I ponosna.

Poludila nisam,

a mogla sam.

Moglo se dogoditi olako,

 jer otkako sam stasala,

paralelno sam uvijek vozila 

nekoliko osobnih svjetova,

a svi važni,

a sve uzde u mojim rukama,

a bez predaha.

Sažeto bi bilo da 

ispred mojeg turbulentnog životnog uskakanja 

u različite scenarije,

koje nisam kreirala iz puke zabave, 

nego su se sudbinski poodvijali,

na prvom mjestu bila je 

najvažnija i najvrijednija moja uloga - majčinska.

Trenutkom kada odlučimo postati roditelji,

svjesnost preuzete uloge ima 

ozbiljnost, zrelost, važnost i nema se tu što posebno dodati.

Iako se danas možemo uvjeriti da 

biološka ili posvojena djeca 

nekad žalosno imaju status, 

božemiprosti modnog dodatka...

Danas želim reći da sam 

SRETNA 

što sam u ovom dobu

 majka neškolske djece.

Nema razloga nabrajati ostale dodatne 

radosti balkanskog odrastanja

ono s hektolitrima pića,

bećarskim ponašanjem,

izlascima do svitanja i nikako drukčije ne može,

zabijanjem autom u zid,

odvijevanjem koje sablažnjava,

bla, bla, bla.

Sve to prođe, nekada sretnije, nekada manje sretnije,

važno da svi prežive.

Ovih dana svi naši mediji 

kao prvo i najvažnije naglašavaju 

ZABRINUTOST 

zbog početka školske godine!!!

I to je strava.

Nije ni početak školske godine više 

normalan događaj u našim 

visokoosviještenim životima,

baš kao ni pubertet.

To odgajanje djece postalo je 

posebna nauka,

koja iziskuje napore i nervoze 

sve većih i ozbiljnijih razmjera.

Roditelji su potpuno van sebe,

ali istinski van sebe.

Ljudi ne čupaju kosu samo 

zbog skupoće ili nabavljanja školskih knjiga,

zbog stresa nakon mučnog biranja škola,

grupnog rješavanja ljetne lektire,

utuvljavanja najmlađim primjercima najsigurnije putanje 

koje su određene prometnim znacima,

psihološkom pripremom svojih đaka na očekivane rezultate 

bez kojih se neće moći upisati u daljnje stupnjeve 

koji će ih proizvesti u ljude koji mogu pristojno zaraditi za život...

Tim je ljudima, odnosno sretnim roditeljima 

ZLO 

zbog početka školske godine,

koja je obojana strepnjama svih vrsta.

Dobila je značenje OPASNOSTI. 

Osim roditelja, uključene su i bake i djedovi, 

pa svi poznati koji rade po školama, knjižarama...

Naravno, govorim o školovanju do fakulteta.

U 'moje' doba pamtim samo intervencije vezane za fakultet,

što sam kao dvostruka supruga sveučilišnih profesora itekako imala priliku doživjeti.

Ali, 'ajde...

No, sada je okrutno od prvog razreda osnovne škole.

Užas.

Šteta.

I od toga je nastao svjetski problem,

pridodan svim ostalim problemima s kojima se ljudi bakću.

Uz jutarnje vijesti, na mali trenutak sam i sama osjetila 

u dnu želuca buđenje nekog lažnog impulsa 

koji bi se formirao u tu istu strepnju,

da se na vrijeme nisam podsjetila da 

ja 'ne moram očajavati'

ja sam to prošla još dok je bilo sve humanije.

 Sretna li sam

što je okrutni 'japanski sistem' nastupio 

nakon moje faze 

školovanja djece.

Želim svima da započeta

 školska godina 

bude što - normalnija.

Sretno vam bilo,

vama i vašim slatkim đacima!

Najljepše buđenje u životu!

U zoru me probudilo sunce. 

Nestvarno lijepo.

U nevjerici sam se pridigla u krevetu i 

pogledala kroz trepavice

 prema zelenim griljama.

Ni tračak svjetla nije dopirao iz tmastih oblaka 

koji su se nazirali na nebu...

A ja... ja sam bila obasjana 

sunčevom svjetlošću.

Najprije pramenovi kose rasuti po ramenima,

pa osjećaj topline na usnama.

Kako je sunce izranjalo iz mora,

bivala sam zagrljenija,

do mojih morskoplavih noktiju na nogama.

Jasno sam vidjela sjaj.

Savršeno sigurna da me 

budi i najljepše grli 

neko drugo svitanje.

Slatko me bolila ta ljepota i

osjećaj koji me obuzimao.

Lebdjela sam u nekom zrakopraznom prostoru,

u nekoj vremenskoj rupi,

nesigurna jesam li budna ili ne,

je li netko preselio moj krevet u Bermudski trokut

ili na nebesa.

U isti mah sam osjetila toliku sreću

da se ne bih bila uzrujala ni da se radilo 

o rajskoj adresi.

Trajalo je neodređeno.

Dugo je trajalo.

Možda se radilo o minutama,

možda više,

vanvremenski potpuno.

Primala sam tu energiju,

svjetlost,

ljubav,

život... 

mirno i ushićeno. 

Gotovo nisam disala... dobro se sjećam toga.

Kada se rodio dan,

hrabro sam pogledala u sunce,

bez boli u očima,

dopušteno mi je bilo da ga zauvijek upijem,

kao da imam pravo 

samo na jedan put.

Kada sam osjetila da mi srce bubnja od uzbuđenja,

legla sam na leđa,

osjećajući i dalje toplo zlato 

koje se prolijevalo po meni.

Bezglasno su me opekle vrele suze 

koje su kliznule s vanjskih kutova očiju,

toliko krupne da sam čula muklo bubnjanje

kada bi stizale do jastuka.

Bila sam na sedmom nebu i 

nije mi se vraćalo dolje...

Kada sam se opet probudila, 

nebo je bilo predolujno teško,

nisam vidjela zlatnu stazu na pučini,

ni noge nisu bile obasjane...

Ali, enigma je ostala,

jer opipala sam jastuk

koji je bio vlažan,

a srce ispunjeno 

neslućenom milinom.

Budem li dobra, 

tko zna...

možda mi se posreći još nekada

 ovakav san 

od kojeg mogu živjeti.

iz privatnog albuma - fotografije kojima sam bila probuđena u ranu zoru