Male pričice s putovanja 2

Žešće od nesvjestice koju se trenutno i lako izazove

prilaskom s leđa 

i čvrstim prislanjanjem

maramice natopljene kloroformom 

na usne i nos,

zaspala sam prvu noć 

u velikom i dobrom krevetu.

Iz sna, bez zvukova, snova, boja, ičega,

prvo jutro trgnuo me poljubac u razbarušenu glavu.

Lebdeći između sna i jave,

sneno sam odigla

glavu s jastuka

i kroz pramenove kose

ugledala nekoga na vratima 

osunčane bijele sobe.

Ogromna silueta poprimila je, 

samo zbog prepoznatljivosti one vrste 

koju bi svaka majka

valjda i slijepa,

prepoznala uvijek i u svakom trenu,

oblik mog djeteta.

Osmijehnula sam se na tiho:

"Spavaj još, samo sam se morao doći uvjeriti

da si ti stvarno tu. Ne mogu vjerovati, majko, da si ovdje...!"

Obuzelo me treperenje srca prepunog ljubavi,

malo posebnije vrste,

kao svim onim majkama 

čije dijete živi sedam godina 

tisućama milja daleko,

što naravno podrazumijeva 

vrlo ograničeno viđanje

za vrijeme njegovog 

dovršavanja stasavanja

 u odraslog čovjeka.

Vrata se zatvore i ja obuhvatim pogledom 

prostor oko sebe,

uvijek s onim iznenađenjem svojstvenim doživljaju 

kada legnete u nepoznatu sobu u mraku,

pa ujutro imate drukčiji doživljaj.

Tog prvog jutra 

razgledala sam kroz sunčani zrak 

svoj novi boudoir,

u kojem ću se 

baš svako iduće jutro,

bez obzira na vremenske prilike,

na sat,

na snove,

buditi ispunjena srećom,

na koju sam se, sama sa sobom i utiho - snebivala,

a nakon tri tjedna je konačno i rastumačila sebi.

Objašnjenje je bilo jednostavno:

pronašla sam komadić neba 

ispod kojeg sam se 

ja 

osjećala 

u potpunosti 

ja!

Prvi puta u životu.

Nenadmašna spoznaja 

koja me obuhvatila,

bolje reći zgrabila neočekivano

i nije me više pustila.

Ni sada kada više nisam tamo.

Tako od prvog udaha

tog mog novog rođenja, što li je već,

svakim satom i danom

bilo je jasno da pojam 

umor ili mučni jet lag,

odlaze u ropotarnicu.

Otprilike se, na novom kontinentu, 

desilo čudo,

kao da mi je vrstan umjetnik

dlijetom otukao oklop koji me bio okovao,

vrlo vjerojatno još od malih nogu,

a koji se učvršćivao i zadebljavao desetljećima,

potpomognut onim manje dragim otegotnim okolnostima,

nesigurnostima,

legendarnim traumama iz djetinjstva,

te je taj isti stručnjak 

svjetski oslobodio

 konačno 

pravu mene.

Najprije sam se u sebi

 ushićeno čudila,

ali onda sam potvrdu 

jasno čula iz drugih usta,

bez da sam išta pitala.

Nakon vrlo malo vremena,

opušteno sam prestala 

s tim iščuđavanjem,

jer mi se sviđao 

svaki novi detalj mene.

Osim svih bezveznih stvari koje su me opterećivale 

bez da sam ih svih bila svjesna,

odbacila sam i svojih dvadesetak godina viška,

koje ionako niti ne odgovaraju mojoj prirodi,

niti mojoj zavidnoj energiji.

Kako sam ih zbacila,

nisam ih više ni vratila.

Ni po povratku u moju zemlju,

koja se iz daljine okarakterizirala

nešto kao 'gerijatrijska'

bez obzira na životnu dob!

Netom nakon buđenja,

iskočila sam iz velikog kreveta,

jutros bez životinja u kadi,

 prepuna energije, volje, želje, snage i radosti,

kao da sam se samo teleportirala tamo

i za tili čas istuširana bila spremna 

za brižno njegovanu tradiciju:

australsku 'brekkie' kulturu!

Naravno da sam imala 

i poseban privatni užitak,

vezan za gomilu malih i velikih razgovora,

smijeha i zadovoljstva 

jer sam bila sa Sinom,

prvi puta samo nas dvoje,

bez obitelji,

ovog puta oboje - odrasle osobe.

Osim privatnog,

generalno sam uživala u jutarnjoj vožnji,

ne znajući da li me ljepota spopada kroz prednje staklo

ili otvoreni krov automobila,

dok smo klizili prizorima,

sve jednim ljepšim od drugoga.

Kako ću ovdje 

samo ukratko reći moj utisak,

za koji su me uvijek svi priupitali tamo

kao prvo pitanje,

najjednostavnije je kazati 

kako je Sydney kompilacija svega najboljeg 

što sam vidjela po svijetu!

Stojim svjesna, prisebna i ozbiljna uz ovu izjavu.

Tu spadaju raznorazne stvari,

neke od njih bi bila prepoznavanja

šarma Južne Amerike, 

pariških mansardi, 

predivnog Vancouvera, 

londonskih scena, 

balkona New Orleansa, 

poslovnih zgrada New Yorka, 

privlačnosti centra Tokya, 

ljepota pitoreskne južne Francuske, 

raslinja iz vrhunskih filmova, 

kalifornijskih plaža, 

irskih litica,

tipičnih kuća San Francisca, 

engleskih parkova, 

impozantnih zgrada velikih europskih prijestolnica............ 

sve uz opipljivu opuštenost življenja koja me bacala u trans, 

ali uz dodatak europske elegancije,

uz prepuno stila u svim oblicima, 

na ljudima, zgradama, jelima, vrtovima, automobilima, vrsti življenja,

stil koji me očarao 

i neosnovane predrasude 

očito nedovoljno obaviještene mene

 rasule su se baš iznad prve šahte na ulici 

gdje su nepovratno kanalima otišle 

negdje prema oceanskim dubinama... 

da, srela sam i Portugal, srela sam svašta tamo, srela sam veliki dio svijeta, 

no ne na lasvegaški način imitiranja, ovo je sve bilo - zapravo.

Usmeno pričam (po kućama) opširnije i decidiranije,

a ovdje sam upravo završila s nabacivanjem natuknica.

'Brekkie' je genijalna stvar.

Drugačiji i gospodskije oblikovan od 'bruncha'.

I kava....ah, kava.....sve vrste kave..... ooooh, kavaaaa.

Definitino jedan od detalja koje Sydney čine 

jednim od najboljih,

za me najboljim,

gradom na svijetu!

(Po povratku sam vidjela slučajno ovo: KLIK !)

I tako sam ja lijepo,

 iz aviona na jarko sunce,

slasno nahranjena i kofeinski osnažena,

dospjela do - plaže, 

odnosno - plaža.

Smilovao se Sin na uprto sunce u moju kosu,

pa sam dobila slamnati šešir

s većim obodom

i krenula u šetnju neznamkolikodugu,

šetnicom iznad plaža,

s jedne na drugu,

iz divote u divotu,

iz slike u sliku,

obavijena intenzivnim mirisima mora,

rascvjetalih grmova i stabala,

toplog finog i čistog pijeska

koji nije ni bijele, ni sive, ni crne boje,

nego zlatne boje prepečenca 

koja se savršeno slaže s bojom jako plavog neba,

jako plavog oceana,

jako bijele pjene valova,

jako lijepo isklesanih tijela

čije tkivo nije niti kao u Kaliforniji,

a odgovor je - zdrava prehrana!

O hrani drugom prigodom,

hrani koja me vratila u djetinjstvo,

u zaboravljene okuse...

No, pijesak nevjerojatne boje 'beškota'

ide sasvim dobro i uz predivne kuće

s prostranim trijemima i terasama s prozirnim ogradama

kako bi stanovnici imali nesmetan pogled na modri horizont

iz svojih ležaljki, sjedaljki, fotelja,

kuća čija se vrijednost računa puno jednostavnijim ciframa,

fino u milijunima,

milijun, dva, tri, četiri, pet, 

 do koliko god želiš, hoćeš, možeš.

Mogućnost šetnji je beskonačna,

svaka lijepa,

svaka maksimalno korištena, 

jer živi se vani,

upija se svježi zrak

kad god je to moguće i nemoguće.

Pa, tako promiču raznorazne fizionomije,

jednako ležerne kao i život tamo,

svaka ljubazna, susretljiva, srdačna i nekako, normalno pristupačna.

Život na zraku, mirisnom zraku.

Miris koji nisam mogla objasniti decidirano,

ali prisutan u svakom mom udahu 

na prekrasnom 'kraju svijeta'.

Uključite muzičku pozadinu i prošetajte sa mnom:

KLIK !

KLIK - walk videos !

(zanimljivo mjesto za groblje)

(ako bosonog iskoračiš iz automobila i odeš jesti Thai s guštom - dobro je)

(trgovina muških cipela s unutrašnjom i nevidljivom potpeticom,

kako bi i oni nižim rastom, a koji osjećaju to kao manu,

na poslu imali... veće samopouzdanje)

via HERE

via HERE

Male pričice s putovanja 1

Vratila sam se kući.
S mog najdivnijeg putovanja u životu.
Skoro sam odustala od ikakvog pisanja više,
s obzirom da sam se "javljala" mojim Facebook prijateljima iz Australije,
ali, toliko me ljudi molilo da podijelim svoje "crtice"
da ću to ipak napraviti.
Vama za ljubav!

Sin me pozvao u posjet k sebi, u Sydney,
gdje živi i radi nešto više od godinu dana.
Moje putovanje nije bilo zamišljeno uopće kao turističko,
da budem sasvim iskrena - Sin me zatrebao...
Tako sam, kao Leteća mama, pokupila najnužnije,
sjela u metalnu pticu 
i odletjela mojoj duši 
na drugu stranu svijeta,
ili točnije - na kraj svijeta!
Ispostavilo se da je to prekrasan kraj svijeta,
time prestaje biti ikakav - kraj.
Drugačije računaš polazišne točke,
drugačije se doima mjesto naj događanja,
koordinate prestaju biti one koje nam se 'čine' zadanima
na domicilnim koordinatama.
Odjednom to postaje smiješno,
 gotovo 'malograđansko' razmišljanje,
odnosno puke predrasude.
Samo tko je to znao:)

Nikada nisam bila u Australiji.
Sada se, iskreno nadam, da će to postati moja adresa.
Ne govorim o nikakvim konkretnim planovima,
govorim o svojoj nevjerojatnoj želji,
koju sam razmotrila pomno sa svih strana
i u svim varijantama,
bajka i horror vrste.
Želja je postojana, 
postojana kao 'svevremsnki Taft',
samo zaozbiljno,
a ne za potrebe reklame.

Ovo nije knjiga,
ovo je samo privatni blog
i ne mogu, neću, ne želim, bedasto je,
ispisati baš sve što je u meni,
zato ću u kratkim crtama,
možda više natuknicama,
osvrnuti se na neke sličice pohranjene u meni.
Pada mi na pamet često pitanje
postavljano mi u Australiji:
"I sad reci, misliš li da ovo i ovaj osjećaj možeš doista prepričati doma,
a da te se shvati kako treba? 
Koliko god rječita, sugestivna ili poštovana jedinka bila,
za koju se zna da ne priča gluposti!?!
Ne možeš.
I ne treba."

Dakle, ja sam žena koja je stvarno 
i puno i daleko i često putovala prekooceanski,
osim izletavanja po našem starom kontinentu,
obično kažem "od Amerike do Japana",
tako da moje oduševljenje prelazi preko onih granica
koje donosi svako daleko putovanje,
svaka velika promjena,
svaki boravak daleko od doma,
svako oduševljenje koje ponese.
Kod mene su i promjene, 
i daljine na kojima sam boravila
i utisci sasvim nepoznatog svijeta
već poznati.
Time samo objašnjavam sve što će evnetulano 
izaći iz mene,
pa se nekima učiniti- površni ushit.
Jer - nije to!

Sad kad smo to raščistili,
ako vam je lakše shvatiti me ozbiljno,
a ne zabavljački lepršavo,
možete me zamisliti s rukom na Bibliji
ili na čemu god vama svetom.

ETIHAD

Prvi put sam čula za tu aviokompaniju,
kojom sam proputovala skoro cijelu kuglu 
do svojeg drugorođenog čeda.

Zagreb-Beograd-Abu Dhabi-Sydney
Iz Splita sam do Zagreba stigla u privatnoj zemaljskoj varijanti.

"Etihad" sa svojim PRELIJEPIM airbusom a380-800,
najljepšim (!) i uz to, novim novcatim avionom, 
odmah u startu sam odživjela dvije krajnosti.
Zapanjena ljepotom moćnog aviona,
stjuardesama i unutrašnjosti 
u tom trenutku u boji zrele marelice,
boarding muzikom,
odlijepio se 'dvokatni' avion u visine.

Jedna krajnost, možda i prebrzo doživljena,
bio je osjećaj napuštanja 'geta' u kojemu žive ljudi 
(i ja kao sastavni dio skupine)
nikad ojađeniji, nikad nervozniji, zabrinutiji budućnošću,
nikad više povučeni, dodirnuti, obojani općom 'usahlošću'
koja se zalijepila za svih,
ma koliko inteligentni, nedodirljivi, izdignuti bili ti pojedinci.
Infektivno je to općevladajuće raspoloženje...
Bila sam svjesna da se iz te moje mase,
kojoj pripadam, 
odljepljujem i osjetila sam golemu i bolnu iskrenu tugu 
zbog živog klupka stanovnika 
koji su u smjesi otrovnog "Marsa" 
povučenog s polica zbog plastike koju sadrži.
Dok si u klupku, ne primjećuješ da smo ofucali usta i život 
temama iz nevaljanog svijeta politike (životne stvarnosti) koja nas... vodi...
nekamo, znamo kamo, ali smo... nemoćni, 
pa samo govorimo, kritiziramo, usmeno nastojimo nešto.
To usmeno nastojanje koje je postalo 
svakodnevna potka svih vrsta socijaliziranja,
potisnulo nam je - običan život.
Jer, kako u takvim uvjetima razmišljati o 'trivijalnostima'...
Bla, bla, bla - moje  bla, bla, bla.
Jer - izlišno je govoriti o nečemu što se iz opravdanih razloga ne vidi sa zemlje.
...
Druga krajnost je bio savršen osjećaj,
jer sam shvatila da sam iz minute u minutu,
iz sata u sat,
sve ozarenija.
Znala sam nepogrešivo: ovo će biti divno putovanje.
Iz nekog neobjašnjivog mi razloga tada,
najbolje ikada!
Kako sam ja ponekad blesava,
jer sam žensko,
jer sam s određenim brigama u svom životu,
jer se s njima nosim potpuno sama,
uglavnom praveći se hrabrija nego jesam u startu,
pa na kraju ispadnem hrabra,
u ludom trenu sam promislila
'neće se valjda srušiti jedan od aviona,
pa zato osjećam toliku sreću 
kao vid zahvalnosti na dosadašnjem životu'.

A, onda sam posjetila avionski zahod,
koji me razgalio do krajnjih granica
i raspršio glupaste misli.

Zašto!?!

Zato jer je zahod pun ogledala
(zato nisam snimila cijeli prostor, nego komadić zida samo!),
zato jer je od mozaika u antracit nijansama,
zato jer miriše orijentalnim mirisom,
zato jer u njemu svira egzotična muzika,
uz svu onu potrebnu opremu,
inače pronađenom na dugim letovima.

Osim podijeljenog menu-a,
koji je kasnije potvrdio dobrozvučeće nazive jela,
toliko slasnim (!) zalogajima,
kao da je glavom i bradom neki vrhunski Chef sve pripremao,
ja sam putovanje koje je premašilo 30 sati u svojoj ukupnosti,
bila - nasmiješena konstantno! ! !

U sivoj pletenoj vrećici nikad mekše čarape,
uz čepiće,
četkicu i pastu za zube
i masku za spavanje.
Dekice, jastuci, ugodne (a ne oštre) slušalice,
milijun programa, serija, filmova, TV programa svih vrsta,
internet, telefon, 
muzike za sve kategorije,
 dopunila je za me novost - prednja i donja kamera,
da pratiš ovisno
 oblake, pistu, sve što je vani,
uz oubičajeno praćenje rute puta 
mapama, podacima, satelitski, decidirano, 
samo što nije bilo u maniri 'oil on canvas'.

Pri odlasku na novi kontinent
bila sam sama na četiri sjedala, 
što znači spavanje kao u krevetu.
(Ja putujem ekonomskom klasom.)
Ma, ovaj model aviona je toliko fantastičan 
da nakon desetljeća skučenih prekooceanskih mučenja 
na prestisnutim i preuskim sjedalima,
sada je to bilo baš onoooooooo, foteljaaaa!!!

Također novost za me,
light - show na plafonu aviona!
Aaaaaaaaaaaaa!!!
Spomenula sam da je avion bio 
u boji sočne marelice,
pri 'glazbenom' ukrcavanju.
Dok, nakon umjetno napravljene noći
ili gledanja filmova,
čitanja knjige uz lampicu,
svakako za vrijeme mraka uz zatvorene prozore
polako, nježno, obazrivo i lijepo prema putnicima,
započelo je 
blagom plavkasto-ljubičastom svjetlošću 
na plafonu gogantskog aviona,
sporo, vlro sporo svjetlo 
koje se mijenjalo u narančastu
i rudila je zora
do zlatnog sunca,
kada su se polako i zasuni na prozorima podizali,
uz doručak.
Ono, buđenje kako baka budi, najnježnije.

Ne mogu nabrojati sve mnogobrojne obroke,
ali vrijedi još spomenuti da su sva pića
i JAKO dobre vrste vina bespplatne 
(sjetim se američkih kompanija...),
kao i da sam i lizala sladoled,
jela kokice,
kolače,
grickalice,
uz ozbiljna jela za svako 'doba dana'.
...
Ukratko - divota.


via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

via HERE

(detalj iz toaleta)

(detalj s aerodroma u Abu Dhabiu)

Sletih u naručje mog velikog 'diteta',

prepuna ljubavi, nježnosti i sreće,

ali što je najnevjerojatnije - snage, energije,odmorna i jaka!

Dočekala me vrućina,

koja mi je odmah skvasila svu kosu,

ali kome to smeta uopće!?!

Došli smo kući

i moja mlada posada me dočekala,

jednako kao i gigantski križanac žohara i pauka

u blistavo čistoj kadi,

nasmijala sam se,

ubijajući ga japankom

uz pomoć mladog amerikanca,

koji me došao pozdraviti,

koji govori više od nekoliko hrvatskih riječi,

koji izgleda kao s kalifornijske reklame,

jednog od tih divnih, sportskih, vedrih i vrlo toplih mladih ljudi

koji su me oduševili raznim kvalitetama,

koje sam spoznavala dan po idući dan...

Uz savršeno vino, do dugo u noć smo se smijali, pričali, zafrkavali,

kad sam se srušila u veliki, udobni krevet,

u sobi koja je bila do Sinove,

na drugom katu trokatnice.

Srce mi je titralo, 

jednako kao i osmijeh oko glave,

u mraku sobe,

a u glavi na repeat-u pjesma 

koju će me 

dovijeka 

podsjećati

na prekrasan let koji traje,... nekoliko dana:)

...ali, se isplati svaki sat, svaki taj dan.

Te noći postala sam Aussie,

a da toga nisam bila svjesna!

(netom prije odlaska na putovanje)

Od mene

Salon za durenje nije zamro,

samo sam zauzeta vožnjom na rollercoasteru.

Ništa strašno,

mi smo doma profesionalni vozači.

Isprepliću se događaji u bazenu života,

katkada plivamo štafetu,

katkada sinkroniziramo izvodimo bravure,

katkada igramo vaterpolo.

Za nekoliko dana letim na kraj svijeta

zagrliti moje muško dite,

jako ga stisnuti i izljubiti

i dokazati da je svijet jedno veliko selo

i da mater ima,

 kao patronažna sestra 

uvijek spremnu torbu,

koju u letu pokupi iz hodnika,

pa prebaci preko leđa crveno-plavi plašt sa žutim "S",

ispruži ruku uz lice iznad glave

i na mlazni pogon odleti časkom 

s ljubavlju.

Javim se idući put s kraja svijeta.

Želim vam sretan Uskrs!

It's not complicated at all

Ova muzička pozadina je 

na mom repertoaru 

onda kada zatrebam posebni 'ambiance'.

Može poslužiti svima koji imaju

milijardu stvari na glavama,

a svaki najsitniji dijelić Milijarde 

nije uopće ugodan ili miran ili lako rješiv.

Ali i onima koji zatrebaju predah

u kojemu se teleportiraju

tamo gdje ne mogu biti,

čisto kao sposobnost 

da se na kratko

zdravo izmaknu toj Milijardi

 koja im je nasjela 

na čelo, potiljak, ramena,

pa svjetski opsuju (nečujno),

zgrabe naočale za sunce, šešir i bocu osvježavajućeg pića,

uskoče u kabriolet,

bilo da sami voze ili su voženi,

ubavom cestom paralelnom s morem,

osjete vjetar u kosi

i ostale 'gluposti' koje radost znače,

provjetrivši tako svoju Milijardu

i raspršujući je - do samog kraja.

(moja fotografija iz Nevade - samo zbog kabrioketske vožnje)

Ne zaboravite

nakon provjetravanja,

počešljati ili popraviti prstima kosu,

u poslovnom liftu

ili žustro se penjući stepenicama,

prije nego se vratite za predobro poznati stol

krcat zadacima koji su uvijek tu.

Naručite drugu kavu,

ovog puta sa šlagom,

pa nastavite s utrokom

lepršavije se hvatajući ukoštac sa svime.

Lijep dan želim Salonskim gostima i namjernicima koji su tu zalutali bez ikakve veze.

Ja sam samo uzbuđena zbog predstojećih događaja,

inače sam 'načisto' ,

hvala na ljubaznom pitanju.

Pune ili prazne glave

via HERE

Kada su nam glave prepune,
žalimo se na kofuzije, stres, zamor 
i čežnju za životom ribara ili zemljoradnika.
Kada su nam glave neopterećene podacima,
čini se da iščemo ispunjeniji život s više dinamike.
Bakice s kamenog zidića pred kućom bi mirno rekle
"nikad zadovoljni".
Pronalaženje zlatne sredine je uvijek IN traganje.
Ne kao loše,
već kao inspirativni pokretač 
svakoga od nas.
Neki uspijevaju sebe uravnotežiti u svim uvjetima.
Blago njima.
Drugi balansiraju na žici,
držeći štap u ruci,
odjeveni u cirkusko ruho,
sa ili bez sigurnosne mreže pod sobom,
u prepunoj areni uglavnom nebitnih gledatelja,
jer - gledatelji su nevažni, uglavnom.
Znači, glave su nam svima pune,
nekima važnih,
nekima trivijalnih podataka,
i to samo kad ih objektivno kategoriziramo.
Jer, svima su njegove informacije koje vrve mislima, vrlo važne.
Sortiranje doživljaja je više manje posao koji ovlaš obavljamo,
sviknuti od rođenja na to pospremanje.
Ako unesemo dašak svjesnoti u taj posao 'na traci',
možemo postati viši pospremači ili predstojnici čak.
Dobro je napredovati.
Već ovog tjedna avancirajte na tom poslu.
Evo i ja na svoju uniformu 
mijenjam pločicu na prsima,
ime (i prezime) je ostalo isto,
samo prelazim na viši nivo - ravnateljica,
odnosno prešla sam ima dva dana.
Napredujmo svaki dan u svakom pogledu.

Sjetih se mjuzikla 'Jersey Boys' koji sam gledala...

Nedjelja, dan za neočekivanu gozbu u papučama

Danas je nedjelja.
Negdje debelo iza podne,
Kći je odškrinula vrata Salona
i s osmijehom nam saopćila
da će ona napraviti objed,
pa smo, tren, 
ručali 
posve 
neočekivano svečano.
Jedan od onih objeda 
koji se ne planiraju,
nego samo... nastanu.

Jedinstvenost je ta,
što je to na kraju bio 
gala ručak.

Služila nas je u slijedovima.

Kavijar i šampanjac uz cin - cin
- uz ciktanje od nevjerice i radosti.

Grilani sir i inćuni 
na preprženom delikatesnom 
kruhu s bučinim sjemenkama
na postelji od rikole i mini rajčica,
poprskano ugrijanim acetom
- uz uzdahe nakon prvog zalogaja.

Juha od buče s vrhnjem,
- uz lupkanje žlica bez riječi.

Specijalitet sa Sardegne - Cugliones,
ravioli koje je sama umijesila i razvaljala, 
punila ricotta sirom i špinatom,
pikantno začinjene, 
potom oblikovane kuhala 
pa prelila 'šalšom' s bosiljkom
- uz prevrtanje očima od neslućenog užitka.

Kolače je danas posudila od "Bobisa".

Kava.

Jedna je Mietta.
Bolja od Babette;)
Ona koja zna stvoriti u hipu 'Mietta's Feast'.
Ona koja zna nahraniti najbolje.
Ona koja zna iznenaditi.
Ona koja zna od običnog dana napraviti spontano čudo.