Male pričice s putovanja 2

Žešće od nesvjestice koju se trenutno i lako izazove

prilaskom s leđa 

i čvrstim prislanjanjem

maramice natopljene kloroformom 

na usne i nos,

zaspala sam prvu noć 

u velikom i dobrom krevetu.

Iz sna, bez zvukova, snova, boja, ičega,

prvo jutro trgnuo me poljubac u razbarušenu glavu.

Lebdeći između sna i jave,

sneno sam odigla

glavu s jastuka

i kroz pramenove kose

ugledala nekoga na vratima 

osunčane bijele sobe.

Ogromna silueta poprimila je, 

samo zbog prepoznatljivosti one vrste 

koju bi svaka majka

valjda i slijepa,

prepoznala uvijek i u svakom trenu,

oblik mog djeteta.

Osmijehnula sam se na tiho:

"Spavaj još, samo sam se morao doći uvjeriti

da si ti stvarno tu. Ne mogu vjerovati, majko, da si ovdje...!"

Obuzelo me treperenje srca prepunog ljubavi,

malo posebnije vrste,

kao svim onim majkama 

čije dijete živi sedam godina 

tisućama milja daleko,

što naravno podrazumijeva 

vrlo ograničeno viđanje

za vrijeme njegovog 

dovršavanja stasavanja

 u odraslog čovjeka.

Vrata se zatvore i ja obuhvatim pogledom 

prostor oko sebe,

uvijek s onim iznenađenjem svojstvenim doživljaju 

kada legnete u nepoznatu sobu u mraku,

pa ujutro imate drukčiji doživljaj.

Tog prvog jutra 

razgledala sam kroz sunčani zrak 

svoj novi boudoir,

u kojem ću se 

baš svako iduće jutro,

bez obzira na vremenske prilike,

na sat,

na snove,

buditi ispunjena srećom,

na koju sam se, sama sa sobom i utiho - snebivala,

a nakon tri tjedna je konačno i rastumačila sebi.

Objašnjenje je bilo jednostavno:

pronašla sam komadić neba 

ispod kojeg sam se 

ja 

osjećala 

u potpunosti 

ja!

Prvi puta u životu.

Nenadmašna spoznaja 

koja me obuhvatila,

bolje reći zgrabila neočekivano

i nije me više pustila.

Ni sada kada više nisam tamo.

Tako od prvog udaha

tog mog novog rođenja, što li je već,

svakim satom i danom

bilo je jasno da pojam 

umor ili mučni jet lag,

odlaze u ropotarnicu.

Otprilike se, na novom kontinentu, 

desilo čudo,

kao da mi je vrstan umjetnik

dlijetom otukao oklop koji me bio okovao,

vrlo vjerojatno još od malih nogu,

a koji se učvršćivao i zadebljavao desetljećima,

potpomognut onim manje dragim otegotnim okolnostima,

nesigurnostima,

legendarnim traumama iz djetinjstva,

te je taj isti stručnjak 

svjetski oslobodio

 konačno 

pravu mene.

Najprije sam se u sebi

 ushićeno čudila,

ali onda sam potvrdu 

jasno čula iz drugih usta,

bez da sam išta pitala.

Nakon vrlo malo vremena,

opušteno sam prestala 

s tim iščuđavanjem,

jer mi se sviđao 

svaki novi detalj mene.

Osim svih bezveznih stvari koje su me opterećivale 

bez da sam ih svih bila svjesna,

odbacila sam i svojih dvadesetak godina viška,

koje ionako niti ne odgovaraju mojoj prirodi,

niti mojoj zavidnoj energiji.

Kako sam ih zbacila,

nisam ih više ni vratila.

Ni po povratku u moju zemlju,

koja se iz daljine okarakterizirala

nešto kao 'gerijatrijska'

bez obzira na životnu dob!

Netom nakon buđenja,

iskočila sam iz velikog kreveta,

jutros bez životinja u kadi,

 prepuna energije, volje, želje, snage i radosti,

kao da sam se samo teleportirala tamo

i za tili čas istuširana bila spremna 

za brižno njegovanu tradiciju:

australsku 'brekkie' kulturu!

Naravno da sam imala 

i poseban privatni užitak,

vezan za gomilu malih i velikih razgovora,

smijeha i zadovoljstva 

jer sam bila sa Sinom,

prvi puta samo nas dvoje,

bez obitelji,

ovog puta oboje - odrasle osobe.

Osim privatnog,

generalno sam uživala u jutarnjoj vožnji,

ne znajući da li me ljepota spopada kroz prednje staklo

ili otvoreni krov automobila,

dok smo klizili prizorima,

sve jednim ljepšim od drugoga.

Kako ću ovdje 

samo ukratko reći moj utisak,

za koji su me uvijek svi priupitali tamo

kao prvo pitanje,

najjednostavnije je kazati 

kako je Sydney kompilacija svega najboljeg 

što sam vidjela po svijetu!

Stojim svjesna, prisebna i ozbiljna uz ovu izjavu.

Tu spadaju raznorazne stvari,

neke od njih bi bila prepoznavanja

šarma Južne Amerike, 

pariških mansardi, 

predivnog Vancouvera, 

londonskih scena, 

balkona New Orleansa, 

poslovnih zgrada New Yorka, 

privlačnosti centra Tokya, 

ljepota pitoreskne južne Francuske, 

raslinja iz vrhunskih filmova, 

kalifornijskih plaža, 

irskih litica,

tipičnih kuća San Francisca, 

engleskih parkova, 

impozantnih zgrada velikih europskih prijestolnica............ 

sve uz opipljivu opuštenost življenja koja me bacala u trans, 

ali uz dodatak europske elegancije,

uz prepuno stila u svim oblicima, 

na ljudima, zgradama, jelima, vrtovima, automobilima, vrsti življenja,

stil koji me očarao 

i neosnovane predrasude 

očito nedovoljno obaviještene mene

 rasule su se baš iznad prve šahte na ulici 

gdje su nepovratno kanalima otišle 

negdje prema oceanskim dubinama... 

da, srela sam i Portugal, srela sam svašta tamo, srela sam veliki dio svijeta, 

no ne na lasvegaški način imitiranja, ovo je sve bilo - zapravo.

Usmeno pričam (po kućama) opširnije i decidiranije,

a ovdje sam upravo završila s nabacivanjem natuknica.

'Brekkie' je genijalna stvar.

Drugačiji i gospodskije oblikovan od 'bruncha'.

I kava....ah, kava.....sve vrste kave..... ooooh, kavaaaa.

Definitino jedan od detalja koje Sydney čine 

jednim od najboljih,

za me najboljim,

gradom na svijetu!

(Po povratku sam vidjela slučajno ovo: KLIK !)

I tako sam ja lijepo,

 iz aviona na jarko sunce,

slasno nahranjena i kofeinski osnažena,

dospjela do - plaže, 

odnosno - plaža.

Smilovao se Sin na uprto sunce u moju kosu,

pa sam dobila slamnati šešir

s većim obodom

i krenula u šetnju neznamkolikodugu,

šetnicom iznad plaža,

s jedne na drugu,

iz divote u divotu,

iz slike u sliku,

obavijena intenzivnim mirisima mora,

rascvjetalih grmova i stabala,

toplog finog i čistog pijeska

koji nije ni bijele, ni sive, ni crne boje,

nego zlatne boje prepečenca 

koja se savršeno slaže s bojom jako plavog neba,

jako plavog oceana,

jako bijele pjene valova,

jako lijepo isklesanih tijela

čije tkivo nije niti kao u Kaliforniji,

a odgovor je - zdrava prehrana!

O hrani drugom prigodom,

hrani koja me vratila u djetinjstvo,

u zaboravljene okuse...

No, pijesak nevjerojatne boje 'beškota'

ide sasvim dobro i uz predivne kuće

s prostranim trijemima i terasama s prozirnim ogradama

kako bi stanovnici imali nesmetan pogled na modri horizont

iz svojih ležaljki, sjedaljki, fotelja,

kuća čija se vrijednost računa puno jednostavnijim ciframa,

fino u milijunima,

milijun, dva, tri, četiri, pet, 

 do koliko god želiš, hoćeš, možeš.

Mogućnost šetnji je beskonačna,

svaka lijepa,

svaka maksimalno korištena, 

jer živi se vani,

upija se svježi zrak

kad god je to moguće i nemoguće.

Pa, tako promiču raznorazne fizionomije,

jednako ležerne kao i život tamo,

svaka ljubazna, susretljiva, srdačna i nekako, normalno pristupačna.

Život na zraku, mirisnom zraku.

Miris koji nisam mogla objasniti decidirano,

ali prisutan u svakom mom udahu 

na prekrasnom 'kraju svijeta'.

Uključite muzičku pozadinu i prošetajte sa mnom:

KLIK !

KLIK - walk videos !

(zanimljivo mjesto za groblje)

(ako bosonog iskoračiš iz automobila i odeš jesti Thai s guštom - dobro je)

(trgovina muških cipela s unutrašnjom i nevidljivom potpeticom,

kako bi i oni nižim rastom, a koji osjećaju to kao manu,

na poslu imali... veće samopouzdanje)

via HERE

via HERE