MOJ SALON ZA DURENJE : Male pričice s putovanja 1

Vratila sam se kući.
S mog najdivnijeg putovanja u životu.
Skoro sam odustala od ikakvog pisanja više,
s obzirom da sam se "javljala" mojim Facebook prijateljima iz Australije,
ali, toliko me ljudi molilo da podijelim svoje "crtice"
da ću to ipak napraviti.
Vama za ljubav!

Sin me pozvao u posjet k sebi, u Sydney,
gdje živi i radi nešto više od godinu dana.
Moje putovanje nije bilo zamišljeno uopće kao turističko,
da budem sasvim iskrena - Sin me zatrebao...
Tako sam, kao Leteća mama, pokupila najnužnije,
sjela u metalnu pticu
i odletjela mojoj duši
na drugu stranu svijeta,
ili točnije - na kraj svijeta!
Ispostavilo se da je to prekrasan kraj svijeta,
time prestaje biti ikakav - kraj.
Drugačije računaš polazišne točke,
drugačije se doima mjesto naj događanja,
koordinate prestaju biti one koje nam se 'čine' zadanima
na domicilnim koordinatama.
Odjednom to postaje smiješno,
gotovo 'malograđansko' razmišljanje,
odnosno puke predrasude.
Samo tko je to znao:)

Nikada nisam bila u Australiji.
Sada se, iskreno nadam, da će to postati moja adresa.
Ne govorim o nikakvim konkretnim planovima,
govorim o svojoj nevjerojatnoj želji,
koju sam razmotrila pomno sa svih strana
i u svim varijantama,
bajka i horror vrste.
Želja je postojana,
postojana kao 'svevremsnki Taft',
samo zaozbiljno,
a ne za potrebe reklame.

Ovo nije knjiga,
ovo je samo privatni blog
i ne mogu, neću, ne želim, bedasto je,
ispisati baš sve što je u meni,
zato ću u kratkim crtama,
možda više natuknicama,
osvrnuti se na neke sličice pohranjene u meni.
Pada mi na pamet često pitanje
postavljano mi u Australiji:
"I sad reci, misliš li da ovo i ovaj osjećaj možeš doista prepričati doma,
a da te se shvati kako treba?
Koliko god rječita, sugestivna ili poštovana jedinka bila,
za koju se zna da ne priča gluposti!?!
Ne možeš.
I ne treba."

Dakle, ja sam žena koja je stvarno
i puno i daleko i često putovala prekooceanski,
osim izletavanja po našem starom kontinentu,
obično kažem "od Amerike do Japana",
tako da moje oduševljenje prelazi preko onih granica
koje donosi svako daleko putovanje,
svaka velika promjena,
svaki boravak daleko od doma,
svako oduševljenje koje ponese.
Kod mene su i promjene,
i daljine na kojima sam boravila
i utisci sasvim nepoznatog svijeta
već poznati.
Time samo objašnjavam sve što će evnetulano
izaći iz mene,
pa se nekima učiniti- površni ushit.
Jer - nije to!

Sad kad smo to raščistili,
ako vam je lakše shvatiti me ozbiljno,
a ne zabavljački lepršavo,
možete me zamisliti s rukom na Bibliji
ili na čemu god vama svetom.

ETIHAD

Prvi put sam čula za tu aviokompaniju,
kojom sam proputovala skoro cijelu kuglu
do svojeg drugorođenog čeda.

Zagreb-Beograd-Abu Dhabi-Sydney
Iz Splita sam do Zagreba stigla u privatnoj zemaljskoj varijanti.

"Etihad" sa svojim PRELIJEPIM airbusom a380-800,
najljepšim (!) i uz to, novim novcatim avionom,
odmah u startu sam odživjela dvije krajnosti.
Zapanjena ljepotom moćnog aviona,
stjuardesama i unutrašnjosti
u tom trenutku u boji zrele marelice,
boarding muzikom,
odlijepio se 'dvokatni' avion u visine.

Jedna krajnost, možda i prebrzo doživljena,
bio je osjećaj napuštanja 'geta' u kojemu žive ljudi
(i ja kao sastavni dio skupine)
nikad ojađeniji, nikad nervozniji, zabrinutiji budućnošću,
nikad više povučeni, dodirnuti, obojani općom 'usahlošću'
koja se zalijepila za svih,
ma koliko inteligentni, nedodirljivi, izdignuti bili ti pojedinci.
Infektivno je to općevladajuće raspoloženje...
Bila sam svjesna da se iz te moje mase,
kojoj pripadam,
odljepljujem i osjetila sam golemu i bolnu iskrenu tugu
zbog živog klupka stanovnika
koji su u smjesi otrovnog "Marsa"
povučenog s polica zbog plastike koju sadrži.
Dok si u klupku, ne primjećuješ da smo ofucali usta i život
temama iz nevaljanog svijeta politike (životne stvarnosti) koja nas... vodi...
nekamo, znamo kamo, ali smo... nemoćni,
pa samo govorimo, kritiziramo, usmeno nastojimo nešto.
To usmeno nastojanje koje je postalo
svakodnevna potka svih vrsta socijaliziranja,
potisnulo nam je - običan život.
Jer, kako u takvim uvjetima razmišljati o 'trivijalnostima'...
Bla, bla, bla - moje bla, bla, bla.
Jer - izlišno je govoriti o nečemu što se iz opravdanih razloga ne vidi sa zemlje.
...
Druga krajnost je bio savršen osjećaj,
jer sam shvatila da sam iz minute u minutu,
iz sata u sat,
sve ozarenija.
Znala sam nepogrešivo: ovo će biti divno putovanje.
Iz nekog neobjašnjivog mi razloga tada,
najbolje ikada!
Kako sam ja ponekad blesava,
jer sam žensko,
jer sam s određenim brigama u svom životu,
jer se s njima nosim potpuno sama,
uglavnom praveći se hrabrija nego jesam u startu,
pa na kraju ispadnem hrabra,
u ludom trenu sam promislila
'neće se valjda srušiti jedan od aviona,
pa zato osjećam toliku sreću
kao vid zahvalnosti na dosadašnjem životu'.

A, onda sam posjetila avionski zahod,
koji me razgalio do krajnjih granica
i raspršio glupaste misli.

Zašto!?!

Zato jer je zahod pun ogledala
(zato nisam snimila cijeli prostor, nego komadić zida samo!),
zato jer je od mozaika u antracit nijansama,
zato jer miriše orijentalnim mirisom,
zato jer u njemu svira egzotična muzika,
uz svu onu potrebnu opremu,
inače pronađenom na dugim letovima.

Osim podijeljenog menu-a,
koji je kasnije potvrdio dobrozvučeće nazive jela,
toliko slasnim (!) zalogajima,
kao da je glavom i bradom neki vrhunski Chef sve pripremao,
ja sam putovanje koje je premašilo 30 sati u svojoj ukupnosti,
bila - nasmiješena konstantno! ! !

U sivoj pletenoj vrećici nikad mekše čarape,
uz čepiće,
četkicu i pastu za zube
i masku za spavanje.
Dekice, jastuci, ugodne (a ne oštre) slušalice,
milijun programa, serija, filmova, TV programa svih vrsta,
internet, telefon,
muzike za sve kategorije,
dopunila je za me novost - prednja i donja kamera,
da pratiš ovisno
oblake, pistu, sve što je vani,
uz oubičajeno praćenje rute puta
mapama, podacima, satelitski, decidirano,
samo što nije bilo u maniri 'oil on canvas'.

Pri odlasku na novi kontinent
bila sam sama na četiri sjedala,
što znači spavanje kao u krevetu.
(Ja putujem ekonomskom klasom.)
Ma, ovaj model aviona je toliko fantastičan
da nakon desetljeća skučenih prekooceanskih mučenja
na prestisnutim i preuskim sjedalima,
sada je to bilo baš onoooooooo, foteljaaaa!!!

Također novost za me,
light - show na plafonu aviona!
Aaaaaaaaaaaaa!!!
Spomenula sam da je avion bio
u boji sočne marelice,
pri 'glazbenom' ukrcavanju.
Dok, nakon umjetno napravljene noći
ili gledanja filmova,
čitanja knjige uz lampicu,
svakako za vrijeme mraka uz zatvorene prozore
polako, nježno, obazrivo i lijepo prema putnicima,
započelo je
blagom plavkasto-ljubičastom svjetlošću
na plafonu gogantskog aviona,
sporo, vlro sporo svjetlo
koje se mijenjalo u narančastu
i rudila je zora
do zlatnog sunca,
kada su se polako i zasuni na prozorima podizali,
uz doručak.
Ono, buđenje kako baka budi, najnježnije.

Ne mogu nabrojati sve mnogobrojne obroke,
ali vrijedi još spomenuti da su sva pića
i JAKO dobre vrste vina bespplatne
(sjetim se američkih kompanija...),
kao i da sam i lizala sladoled,
jela kokice,
kolače,
grickalice,
uz ozbiljna jela za svako 'doba dana'.
...
Ukratko - divota.