Don't disturb the driver :)

via HERE 

Još mi se jučerašnje scene vrte u glavi.

Umjesto ceste.

Razmišljam kako je dobro biti svjestan 

baš svakog trenutka koji ti se dešava.

Tako se jučer ja vozim sjedeći desno od Kauboja.

U udobnom 'Dodge Charger Pursuit'.

Mislim da idem doma iz metropole.

Samo mislim tako...

Kada je oblačno vrijeme 

nasilno bilo prekinuto 

izlaskom iz tunela 

na najblještavije sunce,

Kauboj mi mirnim glasom i intonacijom 
reče

kako mora obaviti 

jedan poslić u tuđem gradu,

a ja ću ga pričekati 

samo - dva sata:)

Nije meni Kauboj 
potpuno nepoznat čovjek,

da se razumijemo,

pa mi je to u redu.

Premda sam drhtavo lebdjela 

zbog dvije noći nespavanja,

čim se 'Dodge' zaustavio 

na perferiji tuđeg grada,

iskoračim na asfalt
ogrnuta meksičkim pončom,

skrivena iza crnih naočala 
s pretamnim vegaškim staklima,

pokupivši svoju torbu,

a ostavivši sve ostalo u kolima.

Na periferiji bez okusa i mirisa

ispred mene 

koči se

veliki 'shopping mall'.

Zakoraknem na drveni trijem u hladu

i prije nego se stuštim u sjedalicu,

odmahnem Kauboju 

koji mi odvozi 

pred očima 

u nepoznati smjer.

Napominjem još jednom, bila sam neispavana.

Nastojeći prikupiti snagu

i razbuditi sebe kavom,

ostanem tako tu neko vrijeme,

a onda uđem u to zdanje, među izloge.

Imala sam pred sobom dva puna sata

koja je trebalo 

utući.

Knjiga mi je ostala u 'Dodgeu'

ali i ne bih mogla 

s pijeskom u očima čitati, 

mislim.

Postane mi zabavno smiješno 

kako sam se zatekla 

tu gdje sam se zatekla,

pa sam ujedno bila 

i jedina nasmiješena posjetiteljica.

Obilazila sam dućan po dućan,

ležerno šetkala,

malo popričala s prodavačicama 

koje su bile voljne izmijeniti 
pokoju bedastu riječ.

Nisam imala namjeru kupovati,

iako sam tražila za dragu osobu nešto,

ali kada sam pronašla isto,

odustala sam,

nesigurna, 
zbog onog nespavanja,

u pogođen izbor.

Inače ne spadam u šopingholičare.

Samo sam to bila 

u jednoj fazi svog života,

dok sam cijelu obitelj s drugog kontinenta

odijevala od glave do pete.

To je, dakle, bila obveza.

Sada sam nasmiješena bila i zbog toga 
jer sam osvijestila u sebi 
čudnu radost

zbog nehotičnog zaticanja 

na nepoznatom mjestu, 

padobranski.

Dok sam se prala, češljala, šminkala

u velikoj toalet zoni,

sjetih se Madonne u 

"Desperately Seeking Susan"

kako osvježava pazuha na brzihen 

na sličnom mjestu.

Bilo mi je žao što se ne mogu presvući 

iz čizama u cipele,

znajući da bi se bolje osjećala.

Lelujajući 

i sanjajući otvorenih očiju,

na trenutak mi se pojavila bojazan,

klasična za izbezumljena stanja

"zamisli da me ne pokupi,

pa ostanem zaboravljena 

na ovim koordiatama".

via HERE

Sjedila sam po drugi put

na istom onom vanjskom sjenovitom trijemu,

trijemu bez ljudi,

ispijajući sok od cijeđene naranče,

srčući kroz žutu slamku zdravu pulpu

i sjedeći zavaljena

s podignutim nogama 

preko drugog sjedišta od tamnog ratana

odmanuvši prije ljubičasti jastuk.

Tišinu periferije nije remetio nikakav zvuk.

Niti zvuk lokalne radio postaje,

ni muzika,

ni glasovi prolaznika,

samo jednom, kotačići kolica s metlama,

koje je prebučno čistačica provukla

pred mojom facom.

I onda se sve u hipu promijenilo,

nastupila je živost u meni,

trenutkom kad se

obasjan zlatnim kasnopopodnevnim zrakama,

u prašinetini prilaza tuđem gradu,

u ravnini mojih očiju zaustavio 'Dodge'.

Kroz otvoreni prozor,

Kauboj mi se nasmiješio 

najljepšim osmijehom na svijetu,

onim na koji se ne možeš naljutiti

"Gospođice, vaš prijevoz je tu'.

Nemoćno sam se pridigla,

lijeno prišla kolima,

pa skliznula na sjedište,

pored Kauboja.

"Hungry?"

Priznala sam da jesam,

i pustila ga da me nahrani,

jer sam opasno bila na nuli.

U slijedećoj sceni,

sjedili smo 

jedno nasuprot drugog,

u vanjskom dijelu prepunog restorana

 s kamiondžijski dobrom hranom.

Dijagonalno je sjedio 

dvojnik generala Gotovine

u modrom odijelu,

u društvu uboge plavuše 

koja je često odlazila u toalet.

Jeli smo obilati ručak,

pričajući i gledajući se 

iznad enormnih porcija.

U isti trenutak smo zgotovili ručak, 

što je on primijetio,

a ne ja.

Ja sam samo primijetila 

da mi nije previše neugodno,

što je uz palačinke i kavu,

Kauboj zadivljeno istaknuo 

kako sam sportski smazala 

obrok primjeren muškarcima

koji rade teže fizičke poslove.

Nije to zvučalo nimalo loše,

da ne bi bilo zabune.

Snaga mi je prostrujala tijelom,

sretno sam se smiješila

Kaubojevim izrazito plavim očima.

Bila sam k'o nova.

Mogla sma premjestiti planinu.

Kada smo skrenuli s parkirališta

vraćajući velika 'kolica' natrag na cestu,

nedostajali su mi samo bubnjevi

da naraslu energiju

upotrijebim korisno,

s obzirom da se šofera ne treba uznemiravati.

Zadnjim crvenkastim suncem obasjani 

veselo smo odvozili prema istoj adresi.

Večeras kada budem na operi u teatru,

isto ću biti svjesna divote tih različitosti koje živim.

Amazing Offices

U ovom zavidno dizajniranom prostoru, radi član moje obitelji.

Sličan prostor samo u Europi veličan je na - The Cool Hunter!

(ovim postom samo i isključivo govorim o dizajnu, op.a.)

via HERE

KLIKNI - OVDJE

Prije sna...

via HERE

Svi imamo čarobni štapić u rukama.
Samo većina to ne zna.
Ili drugačije objašnjava tu moć.
Nije riječ o posebnoj moći.
Ne mislim sada na pretvaranje princa u žabu,
stabla u djevojku
ili bubamare u dijete.
Mislim na trenutke kada bi silno željeli 
nešto promijeniti,
nešto dosegnuti,
nešto odmaknuti
i slične postići situacije u životu.
Oslanjamo se tada na sve i svašta,
od sudbe do stručnog savjetovanja,
od knjiga samopomoći do proricanja sudbine,
od čekanja da se čudo samo po sebi desi do odustanja linijom manjeg otpora...
Umjesto da se oslonimo na sebe.
Ne pametujem ja.
I ja sam samo čovjek.
Prosječno biće.
Ono s manama i greškama.
Ali sam se oslanjala na sebe češće negoli drugi,
mada me površno tumačenje okolnih mozgova 
ne doživljava takvom.
Nebitan je njihov dojam za moj život.
Nebitan pogotovo za njihov, 
ali zabavno im bude
'uzeti me u usta'
znam to,
i na to se uvijek nasmijem,
mislim, uvijek otkako sam odrasla.
Odrasla sam za vrijeme trajanja drugog braka,
već kao majka dvoje djece.
Skupa smo odrastali.
Prije toga sam bila djevojčica.
Kada sam odrasla,
shvatila sam ono o čarobnom štapiću.
Naučila sam ga upotrebljavati.
Isprva sam se čudila 
kada bih postigla rezultat.
Kasnije sam se prestala čuditi.
I nikada nisam o tome ni s kim pričala.
Možda samo nekome ovlaš spomenula,
onako kao da se šalim,
potrijepljujući smijehom pripovijedanje.
Nemam potrebu pričati s ljudima 
o istinskim postignućima 
čarobnim štapićem.
Ni sad ne govorim baš.
Samo sam se sjetila,
koliko bi bilo lakše 
kada bi svi shvatili 
da posjeduju istu moć.
Samo se ne sjete upotrijebiti je.
Samo ne donesu odluku o korištenju.
Samo misle da im treba uporabna dozvola,
pa se prestraše i povuku,
odlože štapić
i obrate se nebesima,
gatari,
knjigama s one police,
eventualno psihoterapeutu
ili samo pogrešnim ljudima,
unaprijed znajući kako ne očekuju pomoć,
nego samo imaju potrebu proćaskati o tome,
kao olakšanje duši svojoj
i kao opravdanje zbog nekorištenja
svog čarobnog štapića,
koji ostvaruje skrivene želje.
Svako zamahivanje štapićem
nosi bol, 
nesigurnost, 
oklijevanje, 
tugu, 
strah s kojim se treba suočiti,
kao s tigrovim zelenim očima
usred stepe.
A, kad zamahnete,
unatoč spoznaji da ćete 
sve nabrojeno teško osjetiti
i ako ne pokleknete, odustanete na pola puta ili pobjegnete...
slijedi 
ono 
što 
ste 
htjeli.
Sigurno.

Ovo sam napisala tren u glavobolji i grlobolji.
Ovo nisam pisala s posvetom ikomu.
Ovo sam napisala nakon što sam jučer 
zamahnula čarobnim štapićem
i ostvarila jedno olakšanje duši.

Ne usudim se svaki puta izgovoriti abrakadabra,
ne usudim se onda kada mislim da to nije fer.
Valjda jer sam dobra vila.
Laku noć, Rea.

Florence Foster Jenkins - najnoviji film Meryl Streep

via HERE

KLIKNI

Bakica

na slici: bakica

U dugim norveškim noćima,
jedna je baka 
izrađivala lutku 
svojoj predivnoj unučici
koja joj dolazi u posjetu
iz drugog grada.
Potom je izvukla s tavana 
spremljene autiće 
kojima se igrao 
otac preslatke unučice
dok je bio dijete
i kupila bombona da napuni džepove 
ove šarmantne Pipilote!
Sve je bilo spremno
za njenu princezu...
Nema tih usavršenih igračaka
u prepunim trgovinama 
s krcatim policama 
najneobičnijih stvari
iz dječjih mašta,
koje stople mala srca
kao poklon koji izradi baka
svojim rukama
i u koji utka 
svu svoju ljubav!

images from private album

Možda poželite rustično gnijezdo...

...pa, stvorite ga i uživajte u njemu, s najdražim bićem.

Evo vam 

sada 

neke ideje 

uz omiljenu mi pjesmu 

bračnog para (do prije godinu dana),

a kada vi budete boravili 

u svom gnijezdu,

umiješajte se među mještane

u lokalnu gostionicu, kafić, pub, zadrugu...

na originalne njihove fešte

ma kako vam se isprva egzotično činile,

jer samo ćete tako osjetiti kako mjesto diše

i osvojit ćete simpatije starosjedilaca,

što je vrlo bitno.

images via  HERE

Heading Out to Wonderful

Čitala sam je iznimno sporo.

Zato jer Robert G. taaako dobro pripovijeda.

Obožavam kada naiđem na tu vještinu,

gotovo starinsku, u današnje doba.

Nek' vas ne odbije naslov "Divlje srce":)

Ovo je knjiga koja može zadovoljiti raznoliku publiku.

I one koji vole da im se pričaju priče,

i oslikavaju nenaporno male sredine koje imaju dobro djelovanje na zdravlje,

i one koji imaju maštu,

i oni koji nisu razmahani na tom polju,

i oni koji se žele opustiti pred spavanje,

i oni koji žele šokoviti završetak,

i oni kojima treba ljubavna priča,

i oni koji vole zaviriti u tuđe živote...

Nećete pogriješiti ako sebi priuštite ovo štivo.

via HERE

War & Peace

Od sutra počinjem uživati u novoj BBC seriji, po mom guštu.

via HERE

Starinski dobra adresa na posudbu

Ponekad igram tako svoju igricu iz djetinjstva.

U nekim posebnim trenucima, 

ne nužno tugaljivim,

ja odaberem kuću 

u koju uđem živjeti 

kao da tu živim 

oduvijek i zauvijek.

I ne radi se tu o maštanju 

o dvorcima,

luksuznim posjedima,

modernim penthausima,

ne.

Ova igra je nešto drugo.

U ovoj igri posudim na tren 

tuđi svijet, 

tuđi život, 

tuđu atmosferu.

Tako se relaksiram, 

kao kad neko ode na masažu, 

na jogu 

ili kupiti sebi cipele.

Ja uđem u izabrani dom 

i smjestim se,

točno znajući sve detalje 

koji se tamo nalaze

i prilagodim se svemu 

smjesta.

Otprilike kao gledanje filma.

Večeras ulazim u ovu kuću,

mislim u ovaj stan na drugom katu,

gdje se uredno zrače sobe,

gdje se rano ustaje,

gdje se namješta posteljina revnosno 

i briše prašina svaki dan,

gdje su oribane kamene pločice,

gdje mirišu zavjese,

gdje u spavaćoj sobi postoji i okrugli stolić za pisanje pisama, 

koje gazdarica nikada ne piše,

ali je u kompletu tako kupljeno,

i psiha s ogledalom, 

pred kojom je vazica s 'macama'.

Na napravljenu postelju, 

stavlja se prekrivač,

"jer ako netko dođe da je sve u redu".

U tom domu ne vlada blagostanje,

nekako se spaja kraj s krajem,

ali se ljubav i sloga odmah u hodniku 

osjete.

Kuhinja je centar svijeta.

Dok za stolom gazda čita novine,

donesene prije doručka,

miris štampe i hrskavog kruha se miješaju

i prožimaju s mirisom netom skuhane kave.

Prije podne mirišu juha i 'šalša',

a subotom popodne kolači.

Cvijeće na prozoru nikada nema žednu zemlju.

Kuća nikada nije tužna, ni pusta.

Oprana roba se suši s druge strane,

da ne bude 'grubo' vidjeti s ulice.

roba koja se pegla čim je osušena, 

ali ne i presušena.

Za svu se djecu uvijek nađe 

neki keks ili bombon.

Nedjelje se pamte kao najbolji dani.

Susjede su utješne i mile

i nikada ne prekorače 

dozu bliskosti,

a uvijek je ima.

Večeras idem leći u ovu kuću,

jer mi se hoće život iz onog doba...

i to jednostavni.

Stil

Ona je uspješna jedriličarka,

odlična učenica,

talentirani pisac,

nećakinja mog sina,

Splićanka drugačija od drugih,

fantastično efektna za svoj maturalni ples.

Europa Cup Italy 2014

Ulica palmi br.9

Bila sam 34 sata u privatnom lebdenju, 

isključena od stvarnog života,

dok sam se reprogramirala

nakon sastanka u mojoj 'intelligence agency',

jer, iako sam se umirovila

i dobila poklon zahvale,

ponekad odem na 'alumni coffee'.

Elem, otvorim jutros tako ja

 sporo i s očekivanjem

svoj prozor koji gleda na vrt,

onaj isti vrt koji me budi jutrima,

ljuljuška za popodnevnog odmora

ili uspavljuje noću,

pa se široko nasmijem,

zahvalna na veselju koji mi pruži.

Uvijek kad ga rastvorim,

naiđem na neko od iznenađenja,

na različit doživljaj koji mi ugledana atmosfera podari,

na titraj koji mi pokrene drugačije vrijeme, boja, miris.

Jutros mi je Plavokosa susjeda s gornjeg kata,

podarila dašak Mediterana,

podsjetila me na male radosti života,

one opasno zaboravljene...

Klatila se oprana posteljina,

zaklanjajući palme,

ali donoseći do mojih nosnica

miris oprane robe,

koji uvijek obećava - dobro.

Dorađivala me tako susjeda godinama,

dok se nisam usavršila

i shvatila da je bijes bedast i nepotreban,

kao animalna instinktivna reakcija,

koja ne donosi ništa,

a i postoji samo da bi se 

neki sasvim drugi bjesovi i ljutnje 

izbacili kroz taj nevini prizor.

Učenički napredujući

i to ne štreberski,

nego prosječnim đačkim napredovanjem.

potpuno sam eliminirala negativan osjećaj

sve dok nisam postala spremna 

na još jedan zasluženi certifikat.

Sad sam na višem 'levelu',

pardon(ček) - na najvišem.

Primitivnog divljanja više nema,

ni želje da polijem posteljinu nečim,

da strgnem sve što visi

i time ne dobijem ništa,

osim trenutnog trivijalnog pražnjenja,

koji nema veze s opranom robom

koja samo kratko vrijeme 

lamata na zraku

i onda opet nestane,

otkrivajući pogled 

kojeg sam niti par sati bila lišena

bez posljedica na moj život.

Njezina posteljina, stolnjaci i ostalo 'dulje' 

što dopire do mog nosa,

savršen je podsjetnik na podneblje koje volim,

ali i na sitnice iz života,

na koje smo posve zaboravili,

ovako moderno osviješteni... bah.

Čak sam se nasmijala 

i na efekt

 one druge vrste

istog ovog jutra.

Bogati 'bouquet' goveđeg 'toća'

kojim će Udovac ili Eminem 

u svojim vrtnim stanovima,

danas preliti špagete 

i posuti ih krupnije ribanim parmezanom!

Lijepo je, radosno i živopisno živjeti na jugu.