OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

20. 02. 2016.

Prije sna...

via HERE

Svi imamo čarobni štapić u rukama.
Samo većina to ne zna.
Ili drugačije objašnjava tu moć.
Nije riječ o posebnoj moći.
Ne mislim sada na pretvaranje princa u žabu,
stabla u djevojku
ili bubamare u dijete.
Mislim na trenutke kada bi silno željeli 
nešto promijeniti,
nešto dosegnuti,
nešto odmaknuti
i slične postići situacije u životu.
Oslanjamo se tada na sve i svašta,
od sudbe do stručnog savjetovanja,
od knjiga samopomoći do proricanja sudbine,
od čekanja da se čudo samo po sebi desi do odustanja linijom manjeg otpora...
Umjesto da se oslonimo na sebe.
Ne pametujem ja.
I ja sam samo čovjek.
Prosječno biće.
Ono s manama i greškama.
Ali sam se oslanjala na sebe češće negoli drugi,
mada me površno tumačenje okolnih mozgova 
ne doživljava takvom.
Nebitan je njihov dojam za moj život.
Nebitan pogotovo za njihov, 
ali zabavno im bude
'uzeti me u usta'
znam to,
i na to se uvijek nasmijem,
mislim, uvijek otkako sam odrasla.
Odrasla sam za vrijeme trajanja drugog braka,
već kao majka dvoje djece.
Skupa smo odrastali.
Prije toga sam bila djevojčica.
Kada sam odrasla,
shvatila sam ono o čarobnom štapiću.
Naučila sam ga upotrebljavati.
Isprva sam se čudila 
kada bih postigla rezultat.
Kasnije sam se prestala čuditi.
I nikada nisam o tome ni s kim pričala.
Možda samo nekome ovlaš spomenula,
onako kao da se šalim,
potrijepljujući smijehom pripovijedanje.
Nemam potrebu pričati s ljudima 
o istinskim postignućima 
čarobnim štapićem.
Ni sad ne govorim baš.
Samo sam se sjetila,
koliko bi bilo lakše 
kada bi svi shvatili 
da posjeduju istu moć.
Samo se ne sjete upotrijebiti je.
Samo ne donesu odluku o korištenju.
Samo misle da im treba uporabna dozvola,
pa se prestraše i povuku,
odlože štapić
i obrate se nebesima,
gatari,
knjigama s one police,
eventualno psihoterapeutu
ili samo pogrešnim ljudima,
unaprijed znajući kako ne očekuju pomoć,
nego samo imaju potrebu proćaskati o tome,
kao olakšanje duši svojoj
i kao opravdanje zbog nekorištenja
svog čarobnog štapića,
koji ostvaruje skrivene želje.
Svako zamahivanje štapićem
nosi bol, 
nesigurnost, 
oklijevanje, 
tugu, 
strah s kojim se treba suočiti,
kao s tigrovim zelenim očima
usred stepe.
A, kad zamahnete,
unatoč spoznaji da ćete 
sve nabrojeno teško osjetiti
i ako ne pokleknete, odustanete na pola puta ili pobjegnete...
slijedi 
ono 
što 
ste 
htjeli.
Sigurno.

Ovo sam napisala tren u glavobolji i grlobolji.
Ovo nisam pisala s posvetom ikomu.
Ovo sam napisala nakon što sam jučer 
zamahnula čarobnim štapićem
i ostvarila jedno olakšanje duši.

Ne usudim se svaki puta izgovoriti abrakadabra,
ne usudim se onda kada mislim da to nije fer.
Valjda jer sam dobra vila.
Laku noć, Rea.

Nema komentara:

Objavi komentar

link within

Related Posts with Thumbnails