Starinski dobra adresa na posudbu

Ponekad igram tako svoju igricu iz djetinjstva.

U nekim posebnim trenucima, 

ne nužno tugaljivim,

ja odaberem kuću 

u koju uđem živjeti 

kao da tu živim 

oduvijek i zauvijek.

I ne radi se tu o maštanju 

o dvorcima,

luksuznim posjedima,

modernim penthausima,

ne.

Ova igra je nešto drugo.

U ovoj igri posudim na tren 

tuđi svijet, 

tuđi život, 

tuđu atmosferu.

Tako se relaksiram, 

kao kad neko ode na masažu, 

na jogu 

ili kupiti sebi cipele.

Ja uđem u izabrani dom 

i smjestim se,

točno znajući sve detalje 

koji se tamo nalaze

i prilagodim se svemu 

smjesta.

Otprilike kao gledanje filma.

Večeras ulazim u ovu kuću,

mislim u ovaj stan na drugom katu,

gdje se uredno zrače sobe,

gdje se rano ustaje,

gdje se namješta posteljina revnosno 

i briše prašina svaki dan,

gdje su oribane kamene pločice,

gdje mirišu zavjese,

gdje u spavaćoj sobi postoji i okrugli stolić za pisanje pisama, 

koje gazdarica nikada ne piše,

ali je u kompletu tako kupljeno,

i psiha s ogledalom, 

pred kojom je vazica s 'macama'.

Na napravljenu postelju, 

stavlja se prekrivač,

"jer ako netko dođe da je sve u redu".

U tom domu ne vlada blagostanje,

nekako se spaja kraj s krajem,

ali se ljubav i sloga odmah u hodniku 

osjete.

Kuhinja je centar svijeta.

Dok za stolom gazda čita novine,

donesene prije doručka,

miris štampe i hrskavog kruha se miješaju

i prožimaju s mirisom netom skuhane kave.

Prije podne mirišu juha i 'šalša',

a subotom popodne kolači.

Cvijeće na prozoru nikada nema žednu zemlju.

Kuća nikada nije tužna, ni pusta.

Oprana roba se suši s druge strane,

da ne bude 'grubo' vidjeti s ulice.

roba koja se pegla čim je osušena, 

ali ne i presušena.

Za svu se djecu uvijek nađe 

neki keks ili bombon.

Nedjelje se pamte kao najbolji dani.

Susjede su utješne i mile

i nikada ne prekorače 

dozu bliskosti,

a uvijek je ima.

Večeras idem leći u ovu kuću,

jer mi se hoće život iz onog doba...

i to jednostavni.