Don't disturb the driver :)

via HERE 

Još mi se jučerašnje scene vrte u glavi.

Umjesto ceste.

Razmišljam kako je dobro biti svjestan 

baš svakog trenutka koji ti se dešava.

Tako se jučer ja vozim sjedeći desno od Kauboja.

U udobnom 'Dodge Charger Pursuit'.

Mislim da idem doma iz metropole.

Samo mislim tako...

Kada je oblačno vrijeme 

nasilno bilo prekinuto 

izlaskom iz tunela 

na najblještavije sunce,

Kauboj mi mirnim glasom i intonacijom 
reče

kako mora obaviti 

jedan poslić u tuđem gradu,

a ja ću ga pričekati 

samo - dva sata:)

Nije meni Kauboj 
potpuno nepoznat čovjek,

da se razumijemo,

pa mi je to u redu.

Premda sam drhtavo lebdjela 

zbog dvije noći nespavanja,

čim se 'Dodge' zaustavio 

na perferiji tuđeg grada,

iskoračim na asfalt
ogrnuta meksičkim pončom,

skrivena iza crnih naočala 
s pretamnim vegaškim staklima,

pokupivši svoju torbu,

a ostavivši sve ostalo u kolima.

Na periferiji bez okusa i mirisa

ispred mene 

koči se

veliki 'shopping mall'.

Zakoraknem na drveni trijem u hladu

i prije nego se stuštim u sjedalicu,

odmahnem Kauboju 

koji mi odvozi 

pred očima 

u nepoznati smjer.

Napominjem još jednom, bila sam neispavana.

Nastojeći prikupiti snagu

i razbuditi sebe kavom,

ostanem tako tu neko vrijeme,

a onda uđem u to zdanje, među izloge.

Imala sam pred sobom dva puna sata

koja je trebalo 

utući.

Knjiga mi je ostala u 'Dodgeu'

ali i ne bih mogla 

s pijeskom u očima čitati, 

mislim.

Postane mi zabavno smiješno 

kako sam se zatekla 

tu gdje sam se zatekla,

pa sam ujedno bila 

i jedina nasmiješena posjetiteljica.

Obilazila sam dućan po dućan,

ležerno šetkala,

malo popričala s prodavačicama 

koje su bile voljne izmijeniti 
pokoju bedastu riječ.

Nisam imala namjeru kupovati,

iako sam tražila za dragu osobu nešto,

ali kada sam pronašla isto,

odustala sam,

nesigurna, 
zbog onog nespavanja,

u pogođen izbor.

Inače ne spadam u šopingholičare.

Samo sam to bila 

u jednoj fazi svog života,

dok sam cijelu obitelj s drugog kontinenta

odijevala od glave do pete.

To je, dakle, bila obveza.

Sada sam nasmiješena bila i zbog toga 
jer sam osvijestila u sebi 
čudnu radost

zbog nehotičnog zaticanja 

na nepoznatom mjestu, 

padobranski.

Dok sam se prala, češljala, šminkala

u velikoj toalet zoni,

sjetih se Madonne u 

"Desperately Seeking Susan"

kako osvježava pazuha na brzihen 

na sličnom mjestu.

Bilo mi je žao što se ne mogu presvući 

iz čizama u cipele,

znajući da bi se bolje osjećala.

Lelujajući 

i sanjajući otvorenih očiju,

na trenutak mi se pojavila bojazan,

klasična za izbezumljena stanja

"zamisli da me ne pokupi,

pa ostanem zaboravljena 

na ovim koordiatama".

via HERE

Sjedila sam po drugi put

na istom onom vanjskom sjenovitom trijemu,

trijemu bez ljudi,

ispijajući sok od cijeđene naranče,

srčući kroz žutu slamku zdravu pulpu

i sjedeći zavaljena

s podignutim nogama 

preko drugog sjedišta od tamnog ratana

odmanuvši prije ljubičasti jastuk.

Tišinu periferije nije remetio nikakav zvuk.

Niti zvuk lokalne radio postaje,

ni muzika,

ni glasovi prolaznika,

samo jednom, kotačići kolica s metlama,

koje je prebučno čistačica provukla

pred mojom facom.

I onda se sve u hipu promijenilo,

nastupila je živost u meni,

trenutkom kad se

obasjan zlatnim kasnopopodnevnim zrakama,

u prašinetini prilaza tuđem gradu,

u ravnini mojih očiju zaustavio 'Dodge'.

Kroz otvoreni prozor,

Kauboj mi se nasmiješio 

najljepšim osmijehom na svijetu,

onim na koji se ne možeš naljutiti

"Gospođice, vaš prijevoz je tu'.

Nemoćno sam se pridigla,

lijeno prišla kolima,

pa skliznula na sjedište,

pored Kauboja.

"Hungry?"

Priznala sam da jesam,

i pustila ga da me nahrani,

jer sam opasno bila na nuli.

U slijedećoj sceni,

sjedili smo 

jedno nasuprot drugog,

u vanjskom dijelu prepunog restorana

 s kamiondžijski dobrom hranom.

Dijagonalno je sjedio 

dvojnik generala Gotovine

u modrom odijelu,

u društvu uboge plavuše 

koja je često odlazila u toalet.

Jeli smo obilati ručak,

pričajući i gledajući se 

iznad enormnih porcija.

U isti trenutak smo zgotovili ručak, 

što je on primijetio,

a ne ja.

Ja sam samo primijetila 

da mi nije previše neugodno,

što je uz palačinke i kavu,

Kauboj zadivljeno istaknuo 

kako sam sportski smazala 

obrok primjeren muškarcima

koji rade teže fizičke poslove.

Nije to zvučalo nimalo loše,

da ne bi bilo zabune.

Snaga mi je prostrujala tijelom,

sretno sam se smiješila

Kaubojevim izrazito plavim očima.

Bila sam k'o nova.

Mogla sma premjestiti planinu.

Kada smo skrenuli s parkirališta

vraćajući velika 'kolica' natrag na cestu,

nedostajali su mi samo bubnjevi

da naraslu energiju

upotrijebim korisno,

s obzirom da se šofera ne treba uznemiravati.

Zadnjim crvenkastim suncem obasjani 

veselo smo odvozili prema istoj adresi.

Večeras kada budem na operi u teatru,

isto ću biti svjesna divote tih različitosti koje živim.