Švedska sretna pričica

Bila sam nedavno pozvana 

na obiteljsku feštu u Švedsku.

Izabrah nekoliko fotografija, 

kojima nisam previše zadrla u privatnost.

Toooooooooliko mi je bilo lijepo,

tooooliko sam se, kao nikada, ismijala do ludila,

toooooliko zabavila,

tooooliko divnih ljudi upoznala,

da nisam ni stigla spavati...

Nezaboravno.

OK, 

jedna mala šetnja,

u ovo zavrelo popodne... 

sve do dvorca

gdje sam dobila na poklon 

tri plava svijećnjaka,

koja sad gledam pred sobom 

i uživam pune duše! 

(fotografije nisu dorađivane, ni one mutne - sve su to mobiteli:)

Ljepota

Nekad samo treba otići u šetnju

i nakon toga danima uživati u cvijeću usput ubranom.

U mojoj kupaonici britvica k'o u priči

U mom domu trenutno obitavaju TRI žene.

Na rubu velike kade uočila sam jutros SEDAM britvica!

A, nijedna nije od susjeda.

I baš sam se glasno nasmijala.

Ne na naše glatke noge,

već na zgodnu asocijaciju koja je bljesnula:

na nas, tri potpuno neemancipirane žene,

koje su valjda jedino od 'emancipacije' 

preuzele ovo oruđe...

(OK, uz neminovno ograničeno baratanje kućnim alatom

i nužno neograničeno upravljanje automobilom, 'ajde.)

Ipak, najbitnije je da nikada ne napravimo grešku 

pa u nekoj žurnoj žurbi

 držeći u ruci pjenu za brijanje,

zbog zvonjave telefona koja nas je na brzi brzihen

od kupaonice odvela u kuhinju,

jagode ukrasimo njome,

a noge šlagom!

(nije mi jasno zašto su fotografije mutne)

Za svaki slučaj, provjerila sam da uz moju tortu od palačinki nije "Gillette",

te da na nogama nije "Meggle".

Da ne pišem posebno odgovore, 

na sva dovitljiva pitanja 

o onome što svih taaako strašno golica - simpatično se smijem, naravno:

Doista ne mogu odgovoriti na pitanja 

o četvrtom mužu 

kojeg sam nedavno spomenula.

I svi ćete to razumjeti i poštovati, 

s jednakom simpatijom, sigurna sam.

Da, to jest netko uistinu poseban, u pravu ste - najposebnija osoba na svijetu ;)

I to je to.

Zaljubiti se u redovnika

Knjiga koju čitam.

" In the middle of my marriage, 

when I was above all Hugh's wife and Dee's mother, 

one of those unambiguous women with no desire to disturb  the universe, 

I fell in love with a Benedictine monk."

http://suemonkkidd.com/books/the-mermaid-chair/overview/

http://www.knjizara.com/Sirenina-stolica-Sju-Monk-Kid-116831

mali ulomak: http://www.laguna.rs/o551_sirenina_stolica.pdf

Sigurna sam da TV film (s Kim Basinger) koji je snimljen nije naročit.

Baš kao što je i njezina knjiga "Tajnoviti život pčela" sigurno daleko bolje djelo.

Pa, ipak, s obzirom na duga vrela ljetna popodneva

i postojanje onih kojima bi i tako nešto odgovaralo,

evo cijeli film (koji nisam gledala):

ZA GLEDANJE FILMA KLIKNI OVDJE !

Gentlemani nisu izumrli... ipak

Jučer sam bila pozvana 

na zalazak sunca

s dragim damskim društvom, 

kojeg ne viđam često.

Susret se pretvorio u spektakularnu zabavu 

za goste 

koji su ispijali svoja pića 

u bakrenim nijansama 

ljetnog  sutona.

Spontana mala predstava, 

puna radosti i dragosti,

ponijela je mene, 

a onda i moje dame,

pa nisam u prvi mah niti bila svjesna 

da su svi gosti zastali 

s čašama na pola puta do usana,

prekinuli razgovore

i sa smješkom promatrali 

dražestan 

igrokaz.

Tek pošto sam, nasmijana, sjela,

uočila sam brojna lica i poglede uprte u me,

vrlo kratko sam se možda (ipak) zasramila,

ali sam se glumački obratila publici,

kako dolikuje,

s nekoliko duhovitih riječi...

jer mi se učinilo to najboljim završetkom.

Istog trena ispred mene se zaustavio konobar,

jer sam ja zadnja pristigla 

s cvijećem i ... performansom

i netom nakon što sam izrecitirala što bih ja rado popila,

ubacio se u našu službenu konverzaciju 

muški glas s drugog stola.

Opazila sam dva pristala gospodina,

potpuno urbanih fizionomija

(jedna mi čak nekako poznata iz medija, ali se ni jutros ne mogu još sjetiti...).

Lijeviji se obraćao konobaru 

s molbom da me on počasti...

obratio se i meni, 

objasnivši mi svoju gestu uz umjereni kompliment.

Ne sjećam se kad me (49) zadnji put netko nepoznat počastio pićem u lokalu.

Bila sam iznenađena i oduševljena, svakako priznajem.

Želim reći da su izostala 

ubacivanja u naš razgovor,

namigivanja,

insinuiranja da 'bismo nešto trebali kao',

nametanja bilo koje vrste,

dostava broja mobitela

ili sličnosti koje se dešavaju u takvim situacijama.

Ništa!

Osim pogleda iz daljine,
pristojnog pozdrava na kraju 

i šarmantnog osmijeha 

uz blagi naklon glavom.

via here

Ako planirate putovanje u Barcelonu - Cotton House Hotel

via here

via here

via here

via here

via here

http://www.hotelcottonhouse.com/

I moja najdraža ... koja me uvijek tako razgali:

Ritam kad si sretan

Princess Charlotte's christening

via here

- click HERE -

Kad ti padne mobilni telefon s prvog kata...

... važno je ne očajavati, kao ja.

Sad, kad sam se smirila, uviđam bezrazložnost nerviranja.

Ionako mi je mjesecima izrazbijan taj jadni mobitel.

Jedvice ga nekako koristim.

Nakon što je danas preživio pad s prvog kata,

nemam više pravo išta reći.

Najbolje je smiriti se 

pogleda koncentriranog 

na crno kamenje

s nekadašnje plaže 

na kojoj sam imala kuću

iz priče koju sam uspješno okončala.

Samo uživam što svi ostali 

uvijek imaju 

bijele kamenčiće,

a ja

 crne, sitne, strašno glatke,

koje bih uvijek na plaži liznula od užitka,

tako slane, najslanije na Jadranu.

Evocirajući propadanje stopala 

kroz tu šuškavu glatkoću

u ljetna predvečerja,

dograbila sam malo humusa 

kojeg sam napravila 

iz čistog gušta,

nastojeći se nasmijati 

na sliku 

rasutog mobitela 

na asfaltu,

koji ipak radi... 

nakon što sam ga 

u suzama 

pokupila.

Sjest ću na obalu rijeke i sretno se smijati

photo by Enes Ahmetović 

Uvijek, baš uvijek kad počnu zapare,
poželim biti uz rijeku...
A, nikada nisam to napravila.
Možda jednom i hoću.
Tamo se čini smirenije,
manje bučno,
nešto hladnije...
svakako pitoresknije
ali i privlačnije,
nakon egzaltiranih ljudi 
rasutih u grupama 
po morskoj obali
koji moraju pokoristiti uplaćeno ljetovanje,
u mirisu kokosa,
u ritmu techna,
razgolićenih u fluorescentnim kostimima,
nakon 'đuskanja' uz stimulanse i na jarkom suncu 
po plitkim bazenima za podnevnu zabavu,
ti razulareni ljudi tamnog tena s kojim su već pristigli pripremljeni u meku,
zategnutih tijela koji se ljeskaju djelujući nestvarno u stvarnosti,
zavijorenih ekstenzija, umjesto kose, dok ih gliseri pronose obalom uzduž i poprijeko,
uz poklič koji se prolama zrakom, a koji naglašava uživanje,
bilo ono istinski prisutno ili hinjeno.
Glasne, sjajne, obojane, vruće, naporne ljetne slike
gusto su zbijene 
i baš fino održavaju stres
za vrijeme godišnjih odmora,
stres koji nas obuzima sve više,
kako ubrzavamo život
do nekog tzv. savršenstva,
kojima nas podučavaju filmovi, reklame, bla, bla...

Jednom će me netko povesti na rijeku.
Znam da hoće.
Za ovu situaciju
koju priželjkujem,
ne mogu gricnuti svoje Madeleines 
da me podsjete
na uspomene s rijeke,
ali mogu zagristi ponuđene
i podijeliti uspomene.

To neće biti obala Piedre...