Gentlemani nisu izumrli... ipak

Jučer sam bila pozvana 

na zalazak sunca

s dragim damskim društvom, 

kojeg ne viđam često.

Susret se pretvorio u spektakularnu zabavu 

za goste 

koji su ispijali svoja pića 

u bakrenim nijansama 

ljetnog  sutona.

Spontana mala predstava, 

puna radosti i dragosti,

ponijela je mene, 

a onda i moje dame,

pa nisam u prvi mah niti bila svjesna 

da su svi gosti zastali 

s čašama na pola puta do usana,

prekinuli razgovore

i sa smješkom promatrali 

dražestan 

igrokaz.

Tek pošto sam, nasmijana, sjela,

uočila sam brojna lica i poglede uprte u me,

vrlo kratko sam se možda (ipak) zasramila,

ali sam se glumački obratila publici,

kako dolikuje,

s nekoliko duhovitih riječi...

jer mi se učinilo to najboljim završetkom.

Istog trena ispred mene se zaustavio konobar,

jer sam ja zadnja pristigla 

s cvijećem i ... performansom

i netom nakon što sam izrecitirala što bih ja rado popila,

ubacio se u našu službenu konverzaciju 

muški glas s drugog stola.

Opazila sam dva pristala gospodina,

potpuno urbanih fizionomija

(jedna mi čak nekako poznata iz medija, ali se ni jutros ne mogu još sjetiti...).

Lijeviji se obraćao konobaru 

s molbom da me on počasti...

obratio se i meni, 

objasnivši mi svoju gestu uz umjereni kompliment.

Ne sjećam se kad me (49) zadnji put netko nepoznat počastio pićem u lokalu.

Bila sam iznenađena i oduševljena, svakako priznajem.

Želim reći da su izostala 

ubacivanja u naš razgovor,

namigivanja,

insinuiranja da 'bismo nešto trebali kao',

nametanja bilo koje vrste,

dostava broja mobitela

ili sličnosti koje se dešavaju u takvim situacijama.

Ništa!

Osim pogleda iz daljine,
pristojnog pozdrava na kraju 

i šarmantnog osmijeha 

uz blagi naklon glavom.

via here