Sjest ću na obalu rijeke i sretno se smijati

photo by Enes Ahmetović 

Uvijek, baš uvijek kad počnu zapare,
poželim biti uz rijeku...
A, nikada nisam to napravila.
Možda jednom i hoću.
Tamo se čini smirenije,
manje bučno,
nešto hladnije...
svakako pitoresknije
ali i privlačnije,
nakon egzaltiranih ljudi 
rasutih u grupama 
po morskoj obali
koji moraju pokoristiti uplaćeno ljetovanje,
u mirisu kokosa,
u ritmu techna,
razgolićenih u fluorescentnim kostimima,
nakon 'đuskanja' uz stimulanse i na jarkom suncu 
po plitkim bazenima za podnevnu zabavu,
ti razulareni ljudi tamnog tena s kojim su već pristigli pripremljeni u meku,
zategnutih tijela koji se ljeskaju djelujući nestvarno u stvarnosti,
zavijorenih ekstenzija, umjesto kose, dok ih gliseri pronose obalom uzduž i poprijeko,
uz poklič koji se prolama zrakom, a koji naglašava uživanje,
bilo ono istinski prisutno ili hinjeno.
Glasne, sjajne, obojane, vruće, naporne ljetne slike
gusto su zbijene 
i baš fino održavaju stres
za vrijeme godišnjih odmora,
stres koji nas obuzima sve više,
kako ubrzavamo život
do nekog tzv. savršenstva,
kojima nas podučavaju filmovi, reklame, bla, bla...

Jednom će me netko povesti na rijeku.
Znam da hoće.
Za ovu situaciju
koju priželjkujem,
ne mogu gricnuti svoje Madeleines 
da me podsjete
na uspomene s rijeke,
ali mogu zagristi ponuđene
i podijeliti uspomene.

To neće biti obala Piedre...