Neočekivani završetak nedjelje

'ajde barem imam poligon za ispuhavanje,

zato čovjek otvori vlastiti blog.

Bolje reći,

nagovorio me da ga kreiram,

dosta davno,

mlađi muškarac,

o kojemu bi trebala postojati biografija,

netko za koga ne znaš je li autentičan ili si ga odsanjao,

netko ko bi sada divno i detaljno mogao svašta ispričati 

o lansiranju Falcon 9.

Upravo je nevjerojatno koga ja poznajem,

kakve sam priče imala privilegiju slušati,
jednu dekadu svog života,

do te mjere, 

da ako bih ikada progovorila,

što neću, jasno, napraviti (!)

ljudi bi mislili da sam - samo maštovito skrenula.

Najnevjerojatniji završetak nedjelje, ouuuujeaaaa!

I tako odeš, doduše bez snage 

u posjet kod najmilijih,

jer ih želiš vidjeti i biti s njima.

A, onda te omete strahobalna vremenska promjena,

koja pogubno podjeluje na svih

koje tamo zatekneš.

Provedeš neko vrijeme,
pristojno se držeći,
kao da je sve u redu,
kao da je i mutavost potpuno očekivana,
kao da se uopće ne osjećaš 
kao Drvena Marija 
među svilenim ukrasnim jastucima.

Činilo se sve kao Skrivena kamera...
Kao da nemamo jedni drugima što reći.

Kao da se tek otkrivamo i upoznajemo.

Kao da smo svjetski nadrogirani.

Kao da nitko ne zna za se.

Kako nema kućnih ljubimaca,

nije mi preostala ni kanarinac, ni ribica, ni pas,

pa sam se iz neuspješne posjete vratila kući,

najprije se adrenalinski vozajući naokolo,

a onda ušavši umorna k'oooooo pseto

u svoj obožavani dom.

Da, pri tom još uzrujano razmišljajući 

o pustim igračkama,

dječjoj robici,

uspomenama iz moje tinejđerske dobi,

svega što je prošlog tjedna 

moja kći donijela iz 'kamarina' doma,

te me sad miljun i osamsto pedeset četiri stvari

čeka da ih operem, 

nanovo složim 

i u nove kutije konzerviram.

Možda me i uzburkala sama mogućnost
uranjanja u uspomene,

jer nemam vremena 

za evociranje prizora iz doba odrastanja, doista..!

A, možda sam se samo 'ofendila' 

što me nitko nije doživio,

tamo gdje se nisam sama pozvala.

Ovog se trena smijem na taj fijasko,

premda onemoćalo,

ali ipak...

Ako netko sretne 

moj entuzijazam 

za novi radni tjedan,

neka me zvrcne 

i kaže mi gdje da ga pokupim.

+38598217XXX.

Piđama dan / recept / isprika

Kada zatrebate ručak

 (ili kasniju večeru pred TV-om),

koji je više 

mini topli "lunch",

nego pravi obrok,

jer ne možete, recimo 
iz nekog razloga
tog trena ozbiljno jesti,

a ipak ste gurman,

nudim vam varijantu,

koja ima spoj okusa za bogove.

***

Prepržite na grill tavi tikvice 

i zadnji tren 

na istoj toj tavi integralni toast.

Namažite vrlo tanko preprženi toast 

s 'moutarde de Dijon',

stavite na njega vrlo tanke grilane tikvice,

 posoljene jasno,

pospite sjemenkama 

koje vi najviše volite.

Poslužite sebi uz kuhane tikvice i mladi krumpir,

još tople začinjene

 paprom i češnjakom i 'peperoncinima',
sjeckanim svježim 'petrusimulom',

poprskajte dobrim maslinovim uljem.

Napravite salatu od kockica domaćih "poma",

(ne mogu sada nikako reći rajčice, oprostite),

krastavcima,

paprikom,

propisno začinjenim.

Za razliku od mene,

ledeno bijelo vino uspite u čašu.

Ja ne poznajem nikoga tko se više nakuhao u životu

 (s ljubavlju, jer to volim i komplicirano jer sam takvim životom živjela),

od profesionalnih chefova,

uz to sam i gurman,

ali... ponekad, pretočite sve to 

u brzi, mini zalogaj,

jer baš uvijek sebe trebate tretirati kao kraljeve,

pa čak i u najjednostavnijoj jednostavnosti,

božanstveno zadovoljiti svoja nepca.

Isprika

Dajte mi malko vremena,

ne mogu još otvoriti niti jednu wapp poruku danas,

tek kada se potpuno odmorim...

Za sada sam se samo skroz opustila.

još umor da riješim:)

(Ovo je za one koji me znaju privatno,

pa znaju o čemu pričam.

A i znam da će me razumjeti.)

Volim te, Rea

Malo prije podne,

nisam bila sigurna hoću li izdržati više

ovaj dan, 

ovaj tjedan.

Očigledno jesam.

Tjedan iza mene

bio je ključan,

kao i mjesec iza mene,

kao i dva mjeseca iza mene.

Zamolila bih ljubazno nebesa

za prelazak na drugi nivo,

sve sam ispunila!

A, vani je baš bio 

normalan sunčani petak,

sve se činilo neopterećujuće,

blješteće,

svjetleće

i sve intenzivno zeleno.

U mojoj glavi je bilo zabilježeno

samo tri sata sna,

nedovoljno da prohodam dan.

Eto, nisam crkla.

Pozdravila sam svoju terasu,

obećala joj vikend,

makar lilo kao iz kabla

i teškom mukom otišla

onamo gdje radim,

gdje ništa nije tiho,

mirisno,

obećavjuće,

relaksirajuće,

nego je oprečno svemu navedenome.

No, svakako je mjesto

čija vrata otvoriš

u određeni sat

i tog trenutka

prestane postojati

vanjski svijet

i tvoj život.

Ali, i problemi.

Potpuno ustukne sve,

pred onim iza vrata

i nakon mjerenja tjelesne temeprature
 pri ulasku.

***

Dok sam negdje 

na pola radnog vremena,

sjela na klupu u parku,

slučajno sam zabacila glavu

na kratki trenutak

i ugledala ovu tek prolistalu krošnju,

koja mi je pružila nadu

da ću izdržati

navedene napore s početka posta.

U toj je krošnji bila 

sadržana snaga

jednaka snazi

i optimizmu

iz tinejđerske serije

dok je ista odgovarala mom uzrastu,

kada je takva krošnja

najavljivala obećavajuće dugo toplo ljeto,

koje traje, traje i traje

i u kome je sve moguće.

Identično sam osjetila danas.

I ovo ljeto će krucijalno promijeniti 

moj život,

to znam.

Obećala sebi!

Čvrsto.

Kada sam natovarena

 sezonskim voćem i povrćem,

u poslijepodnevnim satima 

stigla kući,

četveronoške sam neko vrijeme puzala 

dahćući kao pas,

prije nego sam se mogla uspraviti

i napraviti sebi večeru.

Zelenu večeru.

Sve sam misli isključila,

sve rekapitulacije,

sve iz sadašnjeg života,

ispraznila sam tikvu

i samo bila prisutna 

u obavljanjima nužnih radnji,

otprilike kao lobotomirana.

Prije nego sam pritisnula tipku off,

sjetila sam se jednog sličnog umora...

iz života.

Živjela sam s obitelji

u predivnoj kući

na južnim obroncima brda

u mom gradu,

s pogledom na cijeli široki plavi akvatorij.

U toj kući, opasanoj jednostavnim 

španjolskim zidovima,

unutar kojih se nalazio predivan vrt,

jednog se Božića

okupilo

 ispred,

iza, 

lijevo, 

desno 

od središnjeg velikog kamina, 

ni manje, ni više nego

 DVADESET I PET LJUDI.

Kao domaćica,

premda sva zanosno nasmijana

i u biti, istinski radosna,

u jednom sam trenu osjetila 

umor 

kojemu je prijetilo kolabiranje.

Nonšalantno sam se iskrala,

popela zavojitim drvenim stepenicama

boje mahagonija 

i omeđene bijelim zidovima,

na gornji kat,

gdje su se u jednoj od soba 

igrali gosti dječje dobi.

Mislila sam otići u radnu sobu i biblioteku,

pa samo na nekoliko minuta

udahnuti mir, samoću i tišinu,

no, nisam imala snage

 niti do tamo doći.

Jednostavno sam sjela 
na najgornju stepenicu,

i gornji dio tijela polegla

na brodski pod iste boje.

Buljila sam u enormno visoki strop,

s rukama klonulim negdje niz tijelo, 

onemoćalo, kao da su mi polomljene

i samo disala.

Nikakav žamor 

koji je dopirao odozdo,

prekidan smijehom

i laganom muzikom,

zveckanjem čaša,

nikakva graja iz dječjih soba,

ništa me nije moglo omesti

da nekoliko pišljivih minuta

pokušam ubrzano 

skupiti snagu 

da "dovršim" ovaj

božićni party,

koji pamtim kao zbilja fenomenalan...

ali, brate, crkla sam bila propisno!

Možda sam se i bila onesvijestila

damski kratko,

tko zna...

dok me lijepi škotski ovčar

iste boje kao moja kosa,

nije turnuo njuškom

zabrinut što gazdarica

neprirodno leži

sređena od glave do pete

na vrhu stepeništa

udobnog doma,

prepunog sretnih ljudi.

***

 Bitno je pojesti zelenu večeru,

makar to bila i pizza,

koja umjesto "passata",

ima kućno urađeni pire od graška,

nakon ovakvog dana,

kojim se zaključilo tjedno ludasanje 

koje je pokupilo svu energiju,

pa nakon toplog slapa 

u mojoj ogromnoj kadi,

uvući se u posteljinu

boje sladoleda 

čokolade, maline i vanilije,

napisati ove 'dvije riječi',

sklopiti s jednim "tik" laptop

i pokušati usnuti

iako je prekardašeno sve,

pa i mogućnost lakog uspavljivanja.

Laku noć.

BONUS je što sam žensko, i to ne ni kilavo, ni premlado.

via H E R E 

Danas sam bila džokej,

doduše nisam se uslikala na konju,

nego tek kada je dan završio,

na vlastitim nogama.

Što sam sve mogla zaključiti nakon ovakvog dana?

Prvi puta u životu shvatila sam što je to imati trenera 

koji je nervozan iz privatnih razloga,

pa se to odrazi na polaznika škole.

BONUS je što sam žensko

 i to ne ni kilavo, ni premlado,

pa sam bunt zadjenula dražesno 

u svoj jahači žaketić

i to s unutrašnje strane,

začepila dražesnu gubicu,

ne konja, nego svoju,

naoko mirno podnosila

 otresite lekcije 

vrhunskog trenera,

a suze krišom obrisala

kada bi on odmaknuo malo dalje,

znajući dobro zbog čega sam 

tako elastična u situaciji.

Prvi puta u životu sam se zapitala 

zašto su žene nekada 

damski jahale postrance,

osim nekolicine hrabrih,

a la Sissi

austrijska carica i ugarsko hrvatska kraljica,

koja bi često muški zajahala,

kada nije bila pod ičijim pogledom,

doli svog ljubavnika

koji je s njom dijelio jahačku strast.

Danas sam promislila,

nije li logičnije i manje bolno 

da žene jašu "normalno",

a muškarci postrance???

Zar ih svaki udarac o sedlo

rastvorenih nogu

baš nikada ne smeta!?!

Morat ću to pitati trenera,

kada riješi svoju privatnu situaciju

pa se odobrovolji.

Nisam se usudila zucnuti danas,

nakon što me je nekoliko puta 

autoritativno, gotovo agresivno prekidao,

u mojim pokušajima 

da i ja nešto kažem ili primijetim.

BONUS je što sam žensko,

i to ne ni kilavo, ni premlado,

pa znam mudre 'finte',

koje izbjegnu nepotrebne svađe,

tamo gdje ih ne treba biti.

Mudre 'finte' nisu lažne,

nisu hinjene,

nego su usađene 

u svako žensko biće

koje ima zrnce pameti.

To ti iskustvo dokaže

kao vrijednu vrlinu,

koja svima,

pa i samoj tebi,

olakšava život.

Glavna 'finta' je moći umuknuti

u pravom trenutku, 

makar pregrizla jezik,

pa ga poslije utajno ispljunula,

iza debla za koje je zakrenuo 

tvoj rasni konj,

čije uzde držiš rukavicama

čvrsto i sigurno.

Jezik se obnovi lako i brzo,

onda kada zatreba.

Jedva sam čekala da završi današnji dan.

Kao krepana kokoš,

dovukla sam se kući,

papinski poljubila pod 

kada sam ušla
u svoj lijepi dom.

Shvatila sam koliko je dan bio uspješan,

koliko sam toga svladala,

koliko mi je trener značajan 

... pa makar se onako arogantno ponašao.

Bitno je znati zbog čega nešto ili nekoga toleriraš.
Ili razumiješ.

I kada sam se opustila,

zazvonio je još jednom telefon

i ja sam se zadnjom snagom i vrlo slabašno javila,

jer mi je od umora i glas utihnuo skoro do šapata.

Bio je to glas autoritativnog i nabusitog trenera..!?
Ukipila sam se 
i instinktivno napela mišiće.

Ljubazno se raspitao kako se osjećam

nakon cijelog dana,

izrazio zadovoljstvo mojim današnjim napretkom

i čak bih se drznula reći 

nježno i brižno poželio 

laku noć.

BONUS je što sam žensko,

i to ne ni kilavo, ni premlado.

Doba kada se postaje bezvremenska žena: u pedesetima

Da preciziram,

meni je pedeset i četiri godine.

Jedna od bitnih faza u životu žene,

nastupa tek otprilike tada.

Malo je vjerojatno da se desi ranije,

dok sva bedasta opterećenja kojima je žonglirala

ili se njima bespotrebno opterećivala 

od djevojaštva nadalje,

ne odbace,

pa postane potpuno svjesna sebe i svoje vrijednosti,

shvaćajući vlastitu snagu, 

dostignuća,

istinsku bit življenja.

Novo samopouzdanje počiva na svemu 

što je do tada napravila,

dok istovremeno sigurno stupa

na odskočnu dasku

za kojekakva nova događanja,

koja su pred njom.

Sigurna sam da sve 

iole jake žene

 u ovoj dobi,

mogu postići 

taj neprikosnoveni osjećaj 

nove sebe!

Nikada se ne bih vraćala u odživljene godine,

jer sam sada 

obogaćena svime što sam proživjela

i uspjela se neosakaćena održati,

svake godine sve bolja i jača.

To i jest stremljenje koje bi svakoj trebao biti cilj

i koji joj otvara nova i nova i nova vrata,

nove radoznalosti, 

spoznaje, 

osvještavanja,

znanja,

vidove života,

bez nesigurnosti koje rese mladost

i prvi dio ukupnog života,

u kojemu veliki dio mnogima otpada 

na roditeljstvo i opremanje potomaka

za njihove vlastite živote.

To zdušno materinstvo nikada nije žrtva,

kako se u narodu zna tu i tamo imenovati,

jer se sve radi, 

pa čak i kada su u pitanju odricanja,

isključivo iz neizmjerne ljubavi.

Novo rađanje u dozreloj dobi, 

rekla bih,

daje samopouzanje i onima kojima je ono 

bilo zatrto,

bilo od strane roditelja ili 

neodgovarajućih pogrešnih izbora partnera.

U zabavnoj samopouzdanoj dobi,

mogućnost procvata je enormna,

veseli svaka promjena

a svaka je intenzivna.

Kada se dosegne ovaj 'level',

često ćete čuti 

i komplimente okoline

o vašem sjaju

ili pomlađenosti,

čak i češće nego u samoj mladosti.

Valjda zbog čuđenja :)

Zarazna svježa energija,

sada je toliko snažna,

jer je pročišćena,

tako da ničeg 

umjetnog,

glumljenog,

prividnog,

napornog,

zavaravajućeg

nema u njoj.

I zato možeš SVE

jer sebi možeš dopustiti što god hoćeš.

Upravo to dodaje na autentičnosti.

Sve žene koje dosegnu ovaj nivo,

koji ne može biti hinjen,

niti ako ste darovita glumica cijelog svog života,

mudro shvate formulu tog sjaja,

sjaja koji NE služi da biste se 

nužno dopadali 

ljudima oko sebe,

nego sjaja koji VAS ispunjava lakom radošću življenja.

Tada se desi neobična, 

smiješna činjenica,

da privlačite ljude

i bez da se trudite,

kako ste nekada 

možda radili.

Privlačite uglavnom mlađe ljude oko sebe,

jer vam se energije više podudaraju,

od onih vršnjaka ili starijih 

koji su se bezvoljno, umorno ili dižući ruke od života,

prepustili stihiji.

Odjednom ne morate ništa posebno,

a toliko vas toga zanima

da u biti napredujete više nego ikada.

Nevjerojatno olakšanje postaje spoznaja

da vašu pomlađenu energiju,

koja vam jaaaako odgovara,

ne treba dograđivati  

navlačenjem na sebe

 svega što nose mladi,

kao i ubrizgavanja u lica

ne bi li nekoga zavarali da ste curica.

Nikada ne uspije to zavaravanje,

pa čak ni na fotografijama s filterima.

Ponekad zapravo uspije,

ali osnovno pitanje glasi:

 "Čemu?"

Svašta se predivnoga dogodi

kada postanete

 svoja do kraja,

slobodna,

opuštena,

onakva kakva jeste

i uživate u sebi,

baš takvoj, 

origigi sebi.

Ne opterećuju vas dojmovi 

koje ostavljate oko sebe,

ili ako ste i inače tako živjeli,

sada i u krajnjoj mjeri,

onoj najintimnijoj,

toga apsolutno više nema.

Dosegnete li ovo,

tek tada shvatite radost i lakoću življenja,

da vam se zapravo čini 

 da imate pravo na novi početak,

sve iznova!

Sjajno je to!

Popodne sam pretočila

još jednu želju u djelo,

doduše uz pomoć osobe

koja je moja

bespogovorno najveća 

životna podrška,

ali, toooliko sam bila sretna,

da sam se na tren

kao iz topa poslikavala,

ono cak, cak, cak,

tamo gdje sam se zatekla,

kako bih ovjekovječila 

vlastito zadovoljstvo.

Zbog toga fotografije nisu bistre.

I upravo me to ponukalo da napišem ovo,

jer sam taman bila oprala kosu

 i skinula masku za lice

i bez trunke make upa boravila doma.

Trebalo mi je pedeset i četiri godine

da procvjetam samo za se 

u svoj svojoj punini.

Dugovala sam to sebi cijeli život.

Želim to oslobođenje,

taj bitan korak,

to odlaganje nevidljivog ruksaka koji se vuče cijeloga života,

to micanje od sebe svih koji ne djeluju dobro,

to uživanje u vlastitom životu - svima vama.

Naravno da ovo ne znači 

da i dalje ne postoje problemi,

nekada i teški i preteški,

ali i njih se rješava moćno.